skajizlimit

ONO U ŠTO SAM SIGURAN




Darko Vrlac























































































Dati se nagovoriti na bilo što nakon samo dva piva.
Glupo je koristiti taksi ako je moguće ići na oblacima.
U nekoj divljoj podrumskoj rupi praviti se da živiš razmišljajući samo o jebanju i zabavi.
Najesti se, napiti i dobro provesti, zbuksati u džepove bar par litara tekile ili nekog finog vina, pod elegantna večernja odijela, nešto pikantnih sendviča, pečene janjetine, bar dvije kile i nešto kolača.
Do sutra.
Ne propuštati sezone gljiva ludara.
Ne propuštati, dakle, introspektivne faze.
Odnositi se sam sa sobom na najdublji način.
Uvijek mirno sačekati da privatni vozač iziđe prvi i galantno otvori vrata.
Nikada ne plaćati taksi uslugu u ime drugoga.
Ako dotični petlja po đepovima praveći se da je zaboravio novčanik zgodno je samo slegnuti ramenima i otužno ga pogledati čak iako taksist svojim iritirajućim pogledom ponad ledenog izvještačenog osmjeha zuri u vlastito desno oko, čak i ako dotični to nevoljko pristane platiti u naturi, pa čak i ako mu dotični nakon svega pljune u lice i kaže;
- Evo ti napojnica.
Čak i ako dotični navali na toplu tekilu takvom silinom da okorjelog konobara svega prožmu trnci od kojih svaki za sebe dvaput ponovi;
- Polako, polako.
Prije svega neka lijepo ispriča kako mu se rođeni brat, već dobrano spaljen od heroina i sav razjeban od zakašnjele spoznaje da to nije njegov stil života, bacio s petog kata socrealističke zgrade preko puta parka Stara Trešnjevka, vjerojatno shrvan činjenicom da on nema baš takva muda i da nije faca kakvim se je želio smatrati.
I kad mu se nakon toga u zjenicama počnu zrcaliti govna to nije razlog da se čovijek dobro ne zabavi.
Dopustiti da te sumnjičavo odmjeravaju vlastitom tupošću.
Neka ti dođu glave sada, za pola sata ili kasnije; nakon javnog žvaljenja s onim menagerom telekomunikacija ili šlatanja punašne plavokose mlade dame koja nikako ne razumije zašto ne voliš filmove u kojima puštaju sladunjavi song kada se dvoje ševe.
U ševi nema ničeg sentimentalnog.
Vježbati volju praveći se da se ludo zabavljaš među hrpom napirlitanih pedera s kravatama oko vrata, obavezno u jednoj od poza koje predlažu domaće sapunice i sa aluvijalnim naslagama briljantina u kosi.
I fufice sa svojim blještavim imitacijama dijamanata kao jedinom konkurencijom niskama predivnih zubi koje su večeras služile više kao izložbeni eksponati nego kao nešto što pregriza grkljan, ako je to nužno, uokvireno najslađim osmjehom.
Nakon ispiranja sperme iz usnih šupljina svoj smisao pronalaze u napinjanju živaca i pijenju krvi.
Kleknuti na pod, hodati četveronoške i ugristi prvu nogu koja ti se nađe na putu tako da žrtva arlaukne od bola i da joj krv poteče.
Potom nasmiješen glavinjati gradom bez cilja.
Intenzivno razmišljati o načinu na koji se žene odnose prema vlastitom sjećanju.
Prema bilo kojem fragmentu sjećanja žena se odnosi zasebno i s punim kapacitetom emocija kao da je aktualan, kao da je stvaran, kao da je prisutan ovdje i sada.
Sa svakim fragmentom koji ona nosi u sjećanju ona neprestance ponovno opći i razvija odnos prema njemu.
Kroz njega raste i razvija se, jer odnos prema sjećanju može biti promjenjiv u beskonačnost, a točaka gledišta bezbroj.
Muškarci se sa sadašnjim trenutkom odnose poput nepopravljivih infantilaca i s lakoćom uspoređuju najbolji seksualni užitak s nenadjebivom ugodom grupnog pišanja u prirodi.
Ako se slućajno pojavi kakav kasnonoćni tramvaj treba ući u njega bez razmišljanja, sjesti i dopustiti mu da te odgmiže bilo gdje u vremenu i prostoru.
Zanesena mlada trudnica koja pogledom zahtjeva da ustaneš, smrdljiva babuskara sa svim svojim torbama čudnovatog sadržaja bali ti za vratom, podriguje, ruša se.
Kontrolori koji žicaju pare, mini drame u obliku izdrkavanja na mobitelu i na svima osuđenima na diobu zajedničkog prostora, usamljeni ljudi poznijih godina koji napeto iščekuju bilo kakav signal, bilo kakav događaj, incident, kako bi se nagurali u prvi plan i uvjerili sami sebe da postoje, ulične bande kao slućajni čopor u potrazi za bezimenom žrtvom.
Svi oni mogli bi lijepo spavati.
Noću se spava, zar ne?
Bijesno ustati ne mogavši podnijeti pritisak koji se vrši na guzicu i na moralni obzir, pa neka sjedne tko hoće.
Ustati, primiti se za rukohvat, odsutno gledati u mrak.
Osjetiti nježan dodir na svojoj ruci i čuti poluglasno – Hej.
O Sanja ne prestaje te iznenađivati.
Je li ona svjesna svoje ljupkosti?
Bi li ona bila sama sebi toliko ljupka kada bi se vidjela kao objekt.
Jedan slatki poljubac orednjeg intenziteta i relativno kratkog daha vremenskog rasprostiranja.
Osmijeh.
Biti sretan zbog njezine tople geste.
Pokušati joj prenijeti ideju o ljudskom ropstvu koja ti je upravo ovog trena pala na pamet.
Magisterij kao kao simbol još jedne pobjede društva nad pojedincem i, konačno, zaposlenje kao vrhunaravna zemaljska radost.
Zbog tebe je ovdje.
Traži te već čitavu vječnost koja se rasprostire u svim pravcima istovremeno poput sveobuhvatne tame.
U zadnje vrijeme često misli na tebe.
Sada je tu pred tobom.
Boji se za tebe.
Jednostavno je popustila porivu da te potraži i da ti kaže koliko te u stvari užasno treba, koliko te voli i koliko te želi.
Kao da te prije toga nije jednako tako odlučno napustila upravo kada ti je bila najpotrebnija.
A koliko si samo želio vjerovati da je njena odlučnost nešto što se treba amortizirati vlastitom popustljivošću u odlučnim trenucima zajedničkog života.
O kako si bio naivan nadajući se da će to barem donekle ublažiti njene menstrualne sindrome koji su tih dana u mjesecu vodili do bezrazložnog sukoba sa svijetom.
Zašto bi uostalom netko podnosio osobu koja po stanu vješa postere Majke Tereze, Orhana Pamuka i Nedjeljka Fabrija?
Za bilo koju obljetnicu pokloniti joj dvogodišnju pretplatu na nekakav kićeni list Jehovinih Svjedoka.
Ona neka za to bude zahvalna jer već duže vremena osjeća se progutanom od zjapeće unutrašnje praznine.
Vakuum, nedostatak svjesnosti o univerzalnom životu, uska specijalizacija i izdresiranost za samo tri identiteta (jedan javni, jedan privatni i jedan za roditelje), hendikepiranost za kreativnu slobodu zakržljalog duha.
I sve tako dok ne postaneš okljaštren za privatnost čitavim hordama Jehovinih Svjedoka.
Zbigecani, opranih bezličnih odijela i umova, prepuni potisnute mržnje prema neistomišljenicima.
Uzalud joj kasnije objašnjavaš da ona za njih lijepi veličinu vlastite duše, ona prepoznaje vlastite nesvjesne sadržaje projicirajući ih na van, ali to su sadržaji koji govore o ljepoti NJEZINE duše.
Ovdje nema pomoći.
Ne možeš pomoći nikome protiv njegove volje.
Ona je jednostavno pobjegla, nestala, sakrila se u uske procjepe iracionalnih fantazmi.
Zatim biti podstanar na periferiji grada kod nekog vjeroučitelja koji nikada nije čuo za Belu Hamvasa.
Osjetiš li kojim slućajem ruku na ramenu,
začuješ li iza sebe nekakvo mumljanje,
ukoliko je noć nezapaženo planula u dan, ili ukoliko je sunce svojim plamtećim jezikom dotaklo zoru,
ako se naslaziš na Črnomercu – tada znaj da si zajebao sve što je bilo moguće zajebati.
Ne miješati alkohol.
Zakoračiti u prvu birtiju koja te izvana privuće intenzivnim mirisom prve jutarnje kave, eksati dvije travarice, može i kava usput i lagano pješice kroz prve zrake sunca probijati se prema Srednjacima, prečacem uz neki smrdljivi potok koji kao da je sasvim smetnuo s uma mogućnost vijuganja, bar laganog odmaka od zacrtanog pravca, po uzoru na slavnije vode tekućice, ne bi li pogledu uzvišenog duha podario radost spoznaje kako pravac nije najkraći put koji spaja dvije točke.































I


Na Izrael Nina














































1.


Zamisli ti to, čovjek se usuđuje misliti protiv toka. Pa trebalo bi ga na galge objesiti, na kolac nabiti, na križ ga zakucati pa neka mu vrane živom oči kljucaju. I sve nekako u tom stilu.

Pojačati radio. 94.3mhz. … sjemenka marihuane među tipkama tastature… negdje između znaka plus i one strelice što briše tekst…duhan… između V i B… komadić trave iznad F9… intermezzo… literarni diskurs… intermezzo… bezglasno… diskurs beskrajno… njene oči lagano gasnu u mojoj utrobi… posljednji oteti uzdah miriše na san usnulog djeteta… tvoja nježna koža u ormaru pristojno obješena na vješalicu… prva u dugome nizu… prepoznatljiva po tetovaži malog lešinara sa maslinovom grančicom u kljunu… malo iznad lijeve dojke… iznad one na kojoj sam bezbroj puta… uvijek teško odolim vrhovima koje sam spremio za crne dane i nikada ne pušim kada nemam… nikada nemam a da ne pušim… ne smije to dugo stajat da se ne osuši… danas sam nervozan… dan je lijep… dan je ružan… kakvo divno jutro… još je mrak… bilo bi lijepo jednoga smotat… učiniti dan ljepšim već u samom njegovom korijenu… bum Šiva… plamen jeftinog upaljača… uvijek preslab ili prejak… prva dva tri dima… i najnoviji CD Matije Dedića… čista sjeta… podsjeća na jedan…ne tako davno…


Građanin je uplašen.
Građanin živi u surovom svijetu.
Građanin sam stvara svoje okružje.

Kuća prepuna aveti prošlosti, bljeska sječiva pod adamovom jabučicom, krv iz desne ruke, vjetar otpuhuje misli dok se lubanja o zid razbija i puca kao orah pod kopitima bika, a prostačke sjenke neosjetno gutaju lik koji žudi da se raspline u ništa radije nego da slijepo vjeruje u kob, u nepromjenjivi dio sudbinskog prostora.

Na samom ulasku u san dočekao me je rottweiler. Ipak sam ušao, jednostavno se nisam mogao oduprijeti iako sam znao da kad jednom uđem više nema izlaska. Tako je i bilo. Nepoznanica od zvijeri zalijepi svoju njušku za moja jaja i slijedi me u korak.
Možda mi samo nedostaje TV?
…ili sam otrovan kavom i cigaretama? iako mislim da ne pušim previše.
…možda me jebu noćne smjene?
…jesam li žrtva mobinga ili prezirem rad?
… imam li neku neizlječivu bolest?
…ili to progovara egzistencijalna tjeskoba jezikom snova?
…a možda se radi o indikaciji nekog dubljeg psihosocijalnog poremećaja? s obzirom da me košmari prate već duže vremena iako ne prečesto, tek jednom do dva puta godišnje što je i više nego dovoljno, jer strava je jedva podnošljiva. Pravi pakao sa svojim čuvarem u liku rottweilera koji u filmovima strave uvijek najavljuje zlo.
…možda se uistinu radi o prekognitivnoj spoznaji nadolazećeg realnog zla?
Košmari su povezani već sa nelagodom ulaska u san kojemu se ne mogu oduprijeti iako znam što me čeka, možda ne i u kojoj manifestaciji, ali svakako u simbolima koji u meni bude nesnosan strah od apstraktnoga, intenzivnu larpurlartističku tjeskobu, maničnu paranoju. Taj osjećaj traje još neko vrijeme i nakon buđenja.
…a možda sve to skupa ima veze sa atmosferilijama, promjenama tlaka, nadolazećim lošim vremenom…

Zapaliti cigaretu i nakašljati se.

2.

Ustala je kao i svako jutro oko pola devet, pustila Sibeliusov klavirski koncert, skuhala je kavu, pogledala mailbox, odigrala nekoliko glupih igrica u flashu, popušila pet cigareta, potom obavila jutarnju toaletu. Promijenila je vodu u vazi s ljiljanom, sjela je u fotelju gledajući kroz prozor ono što je i mogla vidjeti, komadić neba, vrh topole, iza njega jutarnje sunce. Zvuk klavira ispreplitao se sa cviljuganjem nepodmazane ljuljačke pred zgradom i vriskom djece. Ta vesela vriska za nju je predstavljala oslobođeni suvišak života.

Svršio sam po rukavu njene svilene košulje.

U mome stanu hodala je ležerno sa malom damskom torbicom pod rukom i iskreno se čudila mojem ukusu.

(Rosaleen Norton, ova iznad police s knjigama, to ti je William Waterhouse, ova ovdje je Linda Hess, zatim Austin Osman Spares, Barry Hale, Toshio Sakei.)

Poskidam s interneta sve što mi se sviđa, u fotokopiraoni prebacim na fotopapir i uokvirim, a kada se s nekom slikom zbližim, kada s njom uspostavim kontakt, kada se zaljubim, kada prepoznam sliku koja mi ne dozvoljava da završim odnos s njom, koja mi iz dana u dan govori nove stvari, koju mogu beskrajno dugo otkrivati tu si ostavim kao središte mog svetišta sve dok mi se ne razotkrije u punini smisla. Ostatak jednostavno podijelim. Tako učim o likovnoj umjetnosti, a pipke vlastitog ukusa, dašak vlastite estetike pronosim u svoje okružje.

Kožni trosjed u kutu prepun odjeće, na jednoj fotelji ogromna kutija od televizora kupljenog prije mjesec dana, na drugoj knjige, na trećoj opet odjeća, kreveta nije bilo, samo madrac, stol pun tetrapaka od gustog voćnog soka i limenki energetskih napitaka, plastičnih boca od gaziranih pića. Na njega ne stane više ništa i dovoljno bi bilo samo kažiprstom preokrenuti jednu bocu i sve na stolu otišlo bi u krasni kurac. Pokušao sam se opravdati činjenicom da uvijek zaboravim kupiti vreće za smeće, a onda sam u naletu iskrenosti rekao da nemam vremena i volje za te pizdarije, kao što je čišćenje, osim toga nemam nikakve metle, spužve, kantice i slična sranja. Pokušao sam joj objasniti kako naša okolina nije puko zrcalo našeg psihološkog stanja, već da je to zrcalo čiji odraz poprilično kasni. To treba doći iznutra, najprije treba u sebi posložiti stvari, ili im dozvoliti da same sjednu na svoje mjesto i održavati ih takvima, a onda to stanje sa popriličnim zakašnjenjem prelazi na okoliš u kojem boravimo, problem je što cjelokupnu energiju trošim na permanentnu intimnu inventuru i što mi ne ostaje suviška koji bi se prelio na van.

Torbicu je odbacila na trosjed pored kutije od televizora, skinula je sako i bacila ga na hrpu odječe na fotelji, rukom je jednim potezom jednostavno počistila pretrpan stol, izvukla je svoje bujne grudi iz duboko dekoltirane majice.

Nakon zajedničkog tuširanja, slobodni od seksualne napetosti mogli smo ugodno pročavrljati uz paketić marihuane i bocu domaće rakije.

Njen pas nigdje nije pronalazio mira, njuškao je slike, pa bi se sklupčao pored Nininih nogu, zatim bi iznenada ustao i iz samo njemu znanig razloga oštro zalajao u neodređenom pravcu da bi se opet našao sklupčan pod Nininim dražesnim nožicama.

Kada sam napokon odlučio pitati zašto ništa ne govori ona mi je rekla da je još pod dojmom prštavih boja koje se prelijevaju platnima svim silama opirući se bilo kakvoj figuraciji. Rekao sam joj da slikam potpuno instinktivno, bez ikakvog utvrđenog smisla, jednostavno se igram bojama, maljam ih, nježno kada sam u sjetnom raspoloženju i tada je kolorit prigušeniji i naziru se svega dvije do tri boje koje se pretapaju jedna u drugu, potezi su fini i obli, maljam divlje sa jarkim bojama kada sam razjeban, i tada rubovi postaju oštri, a boje strogo odvojene jedna od druge.

- Vau, cikne Nina pokazujući rukom na jednu decentnu sliku, ovdje si sigurno bio poprilično razjeban.

- Pa ne baš, rekoh joj, to ti je najobičnija kromatska ljestvica.

Svi u stvari žele pronaći onu univerzalnu ljepotu u sebi, izvući na površinu bar jedan fragment i podijeliti je s drugima. E moj Prometeju. To je sama bit komunikacije. Iskomunicirati sebe drugima. Onakve kakvi doista jesmo, u svojoj istinskoj čistoći bitka.

Mogao sam ju bez problema zamisliti u sjajnim baletnim papučama, trikou i baletnoj suknjici sa dijamantnom krunom upletenom u kosu.

- Draga Nina, rekao sam utješno, ne komunicira čovjek zato što postoji, već čovjek postoji da bi komunicirao. Sve što mi i radimo samo je pokušaj da iskomuniciramo sebe i to je sve, problem je jedino u tome što koristimo različite idiome, ili čak različite kodove sporazumijevanja tako da se međusobno uopće ne razumijemo. I to što se netko pretjerano udeblja, i to što netko izigrava viteza koji se neprestance uvaljuje u nevolje samo zato da bi se iz njih izbavio, i to što netko dobije prištiće, oćelavi, ostane bez zubi, kao i to što netko snimi film Tanka crvena linija, ili Amarkord, ili... Brazil... to što netko liječi zemlju litopunkturom postavljajući po njenim energetskim čvorištima stećke sa kozmogramima koji oslikavaju prirodu čvorišta u koji je taj stećak zabijen ili što netko nekoga ubije, sve je to dražesna moja Nina način da se nešto kaže, da se skrene pažnja na to da postojimo, ako nikako drugačije tako da razjebemo novi bicikl koji nam je tata kupio danas ujutro, jer želimo da nas primijeti.

Sve što želimo to je izraziti istinu o vlastitom biću.

Jednog lijepog proljetnog popodneva odlučio sam malo prileći, možda odspavati pola sata. Ležao sam tako naredna dva tjedna, ustajući tek povremeno kako bi se najeo ili napio vode, pišao, srao ili popušio joint. U toj dvotjednoj askezi pokušavao sam se filozofski odnositi prema vlastitom životu i kroz takve napore došao sam do zaprepašćujućeg uvida, a to je da bih u principu mogao ovako ležati i do kraja života, a da se moje nepokretanje ili nepojavljivanje u javnosti neće dramatično odraziti na ljudsku sudbinu. Ta spoznaja da sam u stvari živi mrtvac koji slijepo tumara tamnom stranom mjesečeve polovice jednostavno me zaprepastila.

Sjedio sam s Ninom u nekoj selskoj birtiji u trenutku kada je objavljena vijest da je preminuo Papa Ivan Pavao II. Razmišljam o masovnoj hipnozi dok gledam lice svećenika koji vodi misu i duboko ožalošćene mase ispred bazilike svetog Pavla. Pitam se da li je i moj sram od cinizma isto tako rezultat toga što me je zahvatilo malkice masovne hipnoze. Nekako mi sve te čoporativne reakcije žalosti izgledaju poput kakve dirigirane emocije i zaista smatram da ne trebam očajavati zbog toga što baš nisam ufuran. U stvari općenito sam nesposoban za kolektivne osjećaje, samotnjak sam zauvijek distanciran od ljudi koji me okružuju i od sebe samoga. Ljudi prožeti duhom zajedništva, sirovim nagonom krda, njuše neistomišljenika kao što ovce njuše vuka i odbacuju ga kao što tijelo odbacuje strano tkivo. Um voli racionalizacije, iza kojih stoji beskrajna praznina, ipak, smatram da su moji sindromi za očuvanjem integriteta rezultat dviju mogućih opcija; ili sam sjeban jer sam imao zloćudnog i sebičnog oca pa organski ne podnosim autoritete ili je to zato što mi je otac u pijanom transu ispričao čudnovatu priču o mojem krštenju miješajući konjak s pivom na vidikovcu sanjive doline.

Valjali su se po krevetu tukući se poput divljih zvijeri u vrijeme gladi.

Blizu je ponoć. Nina i ja ležimo u mom krevetu. Cmrljimo joint obasjani svjetlošću televizora na kojem kumar vlastitim prstima rađa velikog glinenog papu. Kipar se kroz dim cigare divi vlastitom djelu. Nina me drži za mlohavi kurac. Umjetnik ne razlikuje istinu od laži, on nikada ne laže iz koristoljublja, njegova laž suvišak je njegova entuzijazma za slobodom.

Trebaju ti samo vrlo nježne jagodice na prstima koje hvataju najtananije vibracije duha koje same sebe poklanjaju svijetu.

Dok sam tečno uvlačio dim jointa Nina me upita razmišljam li ikad o prestanku drogiranja. Da, rekao sam, ali to će biti onoga trenutka kada mi droga neće trebati da bih se dobro osjećao, što vjerojatno znači - nikad.

To što uz jutarnju kavu popušim joint ili ušmrkam malo speeda umjesto da popijem gemišt ili pivo nema nikakve veze sa ovisnošću, to samo govori o tome da sam imao mogućnost izbora, da nisam baš sasvim pristao na kulturološku determiniranost. Sjebanost je u stvari normalno stanje. Vap šuvari vari vap šuvari vari vari!

Volio sam njen glas. Uživao sam u njemu dok mi je raspredala o tome kako su ljudi vrlo vješti u bijegu od suočavanja sa vlastitom konačnošću, sav taj odnos s pokojnicima toliko je ovlašan i toliko apstraktan da bi se moglo reći da u stvari fantastično uspijevamo bježati od ideje vlastite smrtnosti. Ne znam nikoga tko o sebi razmišlja kao o smrtniku. Svi će se razumljivo složiti s time da život ima rok trajanja, ali nitko o sebi ne razmišlja u okvirima tih granica, svatko intimno vjeruje u vlastitu besmrtnost, taj nepogrešiv osjećaj besmrtnosti toliko je dojmljiv da bi… Ah taj život! Koliko će trajati ne znam i u tome je sva čar. Možda mi samo prelazimo iz jednog oblika života u drugi, možda se neprestance vrtimo u krugu samsare. Možda zauvijek tonemo u katatoniju i beskrajno ništa.

A tek te silne navale rodbine koje pod maskom saučešća lapljivo žderu meso s lešine i vode bespoštedni rat kostiju.

Nina ustane i zapali cigaretu, onako predivno obnažena stane ispred mene, otpuhne dim i zamoli me da pušenje marihuane ipak svedem na razumnu mjeru, jer da ako ovaj razgovor nije rezultat paranoje uzrokovane intoksikacijom onda ne zna što je.

Isus je bio komunist, vjerovao je moj stari između dva konjaka. Sada živi sasvim sam u velikom smrdljivom i trulom stanu, njegovom mauzoleju u kojem već sada zaudara na smrt. Drkanjem one svoje žlundre među nogama krati vrijeme od penzije do penzije sasvim nesvjestan da se pretvorio u čudaka, nekoga tko ne uspijeva reagirati na zahtjeve vremena, već kasni za njima nekoliko miliona svjetlosnih godina i živi u jednoj vremenskoj oazi poput muzejskog izloška jednog opskurnog vremena u povijesti ljudskih bića.

Umjetnici? Nisu to obični ljudi. Oni ne ustaju u sedam svako jutro kako bi stigli na posao, s posla kući, pa opet tako dok ne krepaju ili ih u još gorem slućaju pošalju u penziju kao ostatak ostataka zombija opkuhanog i triput ispranog mozga kako bi mogao čudesno umrijeti ne oporavivši se od sloma živaca koji je dobio zajedno sa vlastitim konformizmom.

Akademski građanin ima prednost iz prostog razloga što posjeduje certifikat o vlastitoj podložnosti općeprihvaćenom sustavu vrijednosti i time, svaki njegov čin, ma koliko avangardan bio i sam postaje dio tog sustava vrijednosti.

Nina si natoči čašu voćnog soka, pogleda me poprilično ozbiljno i u nekoliko rečenica objasni mi, barem koliko ona to uspijeva vidjeti, da mi život nudi samo dvije opcije, jedna je da sa filozofskim mirom telca na ispaši prihvatim sudbinu onako kako mi dolazi, što znači da se lagano prepustim socijalnim programima, a druga je da se igram bez bilo kakvih očekivanja.

Ležali smo u polusjedećem položaju jedan pored drugog sa šalicama kapučina u rukama. Ispod deke s nekim indijanskim mustrama vire dva para nogu. Nina i ja prasnuli smo u smijeh. Što misliš upita me nakon što sam joj na njenu ljupku zamolbu dodao pepeljaru, jesu li promiskuitetniji muškarci ili žene? Žene, rekao sam, a ona me pogleda kao da me želi pitati jesam li baš sasvim siguran u to. Naravno da sam siguran, prema posljednjim demografskim podacima broj žena poprilično prelazi broj muškaraca, a u situaciji kada muškarci postaju deficitarni iz svakog ženskog pogleda nazire se divlja iskra koja prokazuje ženku u borbi za mužjakom, žena se pretvara u predatora koji u svakom svom genu sadrži borbu za muškarca - grabi ga svojim pohotnim kandžama, očnjacima pregriza vrat, ne pušta, grize - ljubi. Nina najprije ugasi cigaretu, odloži naše šalice na pod pored kreveta, skoči na mene i gricne me za vrat. Zar ovako? Daaa, rekao sam. I pripazi, kaže Nina, ženu danas ne zanima imaš li ti stan ili nemaš, već imaš li stan ili kuću, nju isto tako ne zanima imaš li ti auto ili nemaš, nju samo zanima dali je to spušteni sportski auto, elegantna skupa limuzina ili obiteljski Jeep, nju ne zanima imaš li ti novaca, nju samo zanima koliko ga imaš.

Probudili smo se kasno poslijepodne. Nina traži daljinski po krevetu, mrmlja sebi u bradu kako ja, jebo te, nikad ne gasim televizor i ugasi ga. Naravno da ne gasim televizor, kada je upaljen televizor imam u stvari otvorenu mogućnost prištekat se na ono što se trenutno zbiva, na sadržaj koji je pristupačan milionima ljudi, to ti je, Nina, moj perverzni oblik komunikacije kada sam daleko od svega, moj način da potvrdim vlastitu distanciranost od ostatka svijeta koji mi se pomalo gadi. Osobni kontakti za mene su suviše naporni i uvijek je to napad na integritet, raspolaganje vremenom, ograničenje mogućnosti, zarobljenost u tuđoj svijesti.

Kada smo zastali na trenutak pored jednog izloga sa ženskim haljinama, PC opremom, erotskim pomagalima i svježim kiflama prilazi nam neki čudnovati kepec, majku mu jebem, sav musav po licu, ko da upravo ide iz pučke kuhinje, pogleda Ninu, primi je za ruku i zadašće, nešto mumlja, kao osjeti miris pičke. Rekao sam mu, čuj stari, kak možeš bit tak vulgaran. Ajde molim te prošeći malo. Što radiš budalu od sebe. Tip je samo još jednom promrmljao nešto o mirisu pičke i otišao ludo se cereći. Kada me je Nina pitala tko mi je to nisam znao što da joj kažem osim da je priča malo komplicirana da bi bila važna ovog trenutka.

Metropolom, jedno uz drugo lagano se njiše slika slikara finog propalice u najžešćoj krizi srednjih godina ruku pod ruku s ljupkom mladom bezveznjačom koju u stvari niti nema želju baš sasvim upoznati. Njegove projekcije u ženski ideal ionako ne mogu pronaći odjek u stvarnosti. Prolaze lagano kroz beskonačni niz spontanih audicija visokokvalificiranih žicara, otresajući s cipela pseća govna, filozofski razmatrajući simboliku Kristovog raspeća dok grad nestaje u plamenu koji strasno oblizuje nebo. Sa reklamnih panoa smiješe se personalizirani ženski mufovi in flagrante sa Gavrilovićevim hrenovkama. Klinci se besramno ševe na svakom ćošku. To što Nina i ja baš sve promatramo točno sa suprotnih motrišta postaje pomalo zamorna činjenica. Tamo gdje bih ja vidio raj, ona bi vidjela pakao, kada bi se njoj slušao punk rock meni bi se slušao Erik Satie, kada bih ja gledao tv ona bi slušala radio i obratno. I dok sam ja smatrao da je najbolji način na koji se možemo približiti drugima u stvari taj da to prestanemo željeti, jer tada postajemo intrigantni za čopor, više nismo grlo u stadu, sada smo enigma koja je osuđena na nerazrješivost jer ljudska pasivnost nije u stanju pojmiti da postoje i izolirani sustavi vrijednosti, da sustav vrijednosti nema univerzalnu moć predstavljanja pojavnog svijeta na ispravan način, sustav vrijednosti puko je opravdanje za odustajanje, za negiranje vlastite volje, jer za vlastitu volju imat treba bit malo jači frajer, a ne groteskna ljudska prilika osuđena na vječno lutanje u potrazi za Utopiom koja upravo puca pred njenim obnevidjelim pogledom, slijepa za sve ostalo osim za laž, ne, Nina će u vezi s tim imati sasvim drugačije motrište, ona će zapaliti cigaretu, s velikim guštom povući nekoliko dimova, upaliti tv i u dvd player ubaciti Vranu 2. Ja bih ipak krenuo prema dnevnom boravku kako bi u miru slušao Wagnera, ponekad Tanhausera, ponekad, Sigefrida, ponekad Valkire, ponekad Sumrak bogova, ali nikad Majstore pjevače i sve isključivo u cijelosti, nikakve jebene kompilacije s uvertirama, samo čista i cjelovita drama, zaokružena u sebi, drama čiji cilj je pokazati da svijet može biti lijep bar u vremenskoj pukotini koja se proteže na onih nekoliko sati koliko glazba traje, mogli bi smo pomisliti čak i da vrijedi živjeti ako ni zbog čega onda bar zbog toga što su nam Tanhauserove muke dirljive i bliske, ali završni čin Sumraka bogova, te drame koja je ispisala na hrpe papira od kojih niti jedna nije uspjela čak niti zagrepsti ispod površine, nenadjebiv konačno. A ti draga Ninočka samo gledaj svoju Vranu 2 iako sam poprilično siguran da bi ti bolje leglo pušenje kurca uz Wagnera i uopće me pri tom ne zanima vučeš li sa sobom i poneki židovski gen. Na Izrael draga Nina. Na Izrael.


3.

Probudio sam se. Tiha svijetlost ulične rasvjete prodirala je sobu. Nina je sklupčana ležala pored mene. U prvi mah mislio sam da spava, ali kada sam bolje pogledao vidio sam da zuri u mene svojim lijepim beživotnim očima. Niti da trepne. Jeli živa, zapitao sam se? Ipak, o tome nisam želio ništa znati nego sam ustao, umio se i skuhao kavu. Sjedio sam na fotelji pijuckao kavu, promatrao Ninu kako i dalje leži sklupčana uporno zureći u prazninu. Želio sam zapaliti cigaretu. Pojma nemam gdje sam stavio svoju kutiju. Iz Ninine torbice izvadio sam nekakav nizozemski duhan, rizle i neki anarhistički fanzin. Mislim da ga izdaju oni klinci s dreadlocks frizuricama što povremeno na Glavnom kolodvoru dijele hranu ubogarima pod suprainteligentnim geslom; bolje hrana nego oružje i pri tom s nekoliko kamera snimaju vlastiti aktivizam vjerujući da mijenjaju svijet, da se na taj način bore protiv globalizacije, protiv brutalnog kapitalizma, kao da je to moguće onak na finjaka, bez rizika i krvi, bez muda i bombi. Dječice moja, bez krvavih ruku nema društvenih promjena. Jeste li pokazali mami videosnimke vaše plemenitosti, jeste li zauzvrat dobili podršku i razumijevanje, možda i kojih sto eurića u džep. Danas je in biti out. Neki intervju sa profesorom filozofije i konceptualnim umjetnikom Damirom Bartolom Indošom, jebo te što taj brije, po njemu ispada da moraš bit totalno lud ako hoćeš napraviti nešto pametno. Kad čovjek malo bolje promisli ima Indoš apsolutno pravo, jer da bi se čovjek otisnuo u istinsko istraživanje novih vrijednosti mora si dopustiti totalni mentalni rasap i tek tada na đubrištu starih ofucanih vrijednosti zasaditi spomenik ljudskoj bijedi. Na kraju krajeva nijedna velebna građevina nije podignuta, ni jedan spomenik, a da na istom mjestu nije barbarski srušen onaj koji je bio prije toga. Istinska kultura započinje tek kada se po prvi puta zapitamo a za koji kurac uopće živjeti. Kultura se stvara otporom standardiziranoj općevažećoj kulturi. Nove vrijednosti trebaju zraka. Nove vrijednosti trebaju nove vrijednosti.

Vratio sam novine u torbu. Nina i dalje sklupčana pilji u prazno. Gledao sam ju neko vrijeme čekajući da trepne, ali sam se brzo umorio. Odšetao sam do kuhinje i stavio kuhati tri takozvane narodne kobasice. Hm, pomislio sam dok sam piljeći u lonac čekao da voda s kobasicama zakipi, mentalni rasap, pa to otvara jedno cijelo novo pseudofilozofsko područje. U međuvremenu Nina se, vjerojatno privučena mirisom kobasica koji se širio predvečerjem, došulja u kuhinju, obgrli me oko struka, poljubi u vrat.

4.

Ujutro je Nina stala navaljivat da idemo na Jarun. Totalno mi je neshvatljiva ljudska potreba da negdje idu, da neprestance mijenjaju mjesto, kao da je uopće moguće biti negdje, krenuti odavde tamo - ići je iluzija. Putovanje je alegorija ljudskog života. Ono mora biti motivirano potragom za Svetim Gralom koji se na kraju razotkriva u samom putovanju. Cilj svakog putovanja povratak je kući. Možda je to zato što je priroda duše promjena iz trenutka u trenutak. Ne možemo Nina moja najljepša nigdje od sebe ma koliko se mi jebeno trudili. Ono sam što jesam ma gdje bio. Putovanje se odvija iznutra, a doživljava se kao trajna promjena bića izloženog elektrošokovima života, takvo putovanje mijenja čovjeka iz temelja, ali šetnjica po Jarunu ma koliko lijepo vrijeme bilo i ma kakvu simfoniju cvrkutale ptičice ili puhao ugodan vjetrić na svoju harfu ne koristi ničemu osim konformizmu. Predamnom i pred Ninom također, protezao se rez jednog dana ispunjenja suprotstavljenih želja.

A ovaj dan predamnom smiješi se meni namrgođenom dok mu ja pljujem u lice i jebem mrtvu mater. Mislim na Sandru dok me Nina u svom automobilu koji još miriši na tvornicu i stotine robova potpomognutih tehnologijom koji se zrcale u sjajnoj karoseriji, njihova smrknuta i oznojena lica, njihov nedostojni pad ničice pred mamonom novca, pred mamonom konformizma, jebo te, pa taj ušljivi rob ne mora ništa misliti, cijeli život osmišljen mu je od trenutka kada iz pizde ispadne materine i prvi svoj dah udahne, a te male vanzemaljske oči prokrvare mu od bolnoga svijetla koje obznanjuje materijalni univerzum i gdje ćeš ti? upitao bih ga rado, ali još je sasvim mali, oko tri i pol kile još mu ni pupčanu vrpcu nisu prerezali a već se je dobro usro mladoj medicinskoj sestri po ruci, dekoltiranom poprsju radne kute i po podu. Još se dakle nije ni rodio a počeo je kenjat. Jaslice, vrtić, mala škola, velika škola, matura, diplomski, doktorat, žena, djeca, posao iz snova, mala lova, kuća na hipoteci, najnoviji Fiat Uno pred ulaznim vratima, evo, baš ovakav u kakvom se mi sad vozimo. Dobio je posao za koji je dresiran, koji mu je unaprijed isplanirao život, ne mora mislit svojom glavom, osjećaj pripadnosti firmi... u nekoj jeftinoj filijali opasno se naginjući nad samim rubom svijeta, moleći boga u kojeg ne vjeruje, kojega se davno odrekao jer nije mogao vjerovati da je bog takav mučitelj, mudre glavice kažu da 'bog nikome ne stavlja na leđa teret koji ovaj nije u stanju podnijeti', kakva glupost, koliko gladnih nije moglo podnijeti teret koji im je jebeni bog naprtio na leđa u svijetu u kojem se milijarde i milijarde dolara baca na uveseljavanje malih snobovskih štakora koji spašavaju kitove samoubojice negdje na jednoj od tasmanijskih plaža ili herojski presreću mali talijanski brodić oko kojeg se širi naftna mrlja, jeste ga dečki ha? Jebeš ti boga takvoga. Neka mi pogleda u lice ako mu nije neugodno, pa nek krepam ako treba. Važno je da pljunem. Tebi u lice. Moleći boga da ga uzme k sebi. Da prijatelju, ti dobivaš osjećaj pripadnosti i zajedništva, ti dobivaš osmišljeni život na dlanu da ga namažeš na suhu koricu kruha i podijeliš sa supatnikom, daleko od dosade još si i društveno koristan, bar tako želiš vjerovati iako si malena administrativna gnjida koja ne želi čuti pitanje koje mu neprestance bubnja u glavi 'Zašto ti hodaš po kugli zemaljskoj?' Za koji kurac? I za sve to dobiš još i nekakve novce s kojima si nemreš ni rit obrisat. Kaj ti fali? Ja bum ti rekel kaj ti fali, fali ti daska u glavi. Zar ne vidiš da si bio livada, popucao, digao ruke od sebe daleko ranije nego što si ušao u pubertet, a gdje je tvoj vlastiti život?, kaj lakše je uzet servirano neg si ga stvorit sam, naravno da nemreš kad ti ne daju disat jebeš im mater, najprije te do u detalja kontroliraju tvoji vlastiti roditelji da kojim slučajem ne bi procvjetao u glavi, ti trebaš do samoga kraja, do posljednjeg počinka ostati tek mladica pod pazuhom fortune major, zatim vrtići, škole, vojske, pizde materine i ti odjednom imaš tridesetipet godina, pola života rekli bi smo, nemaš stan, tijelo puno ožiljaka od mahnitog grebanja plikova kuge tuđih želja zalijepljenih svud po tebi, pod maskom uljudnosti seksualni manijak koji dječici na igralištima ili ispred vrtića pokazuješ svoj nabrekli kurac ispod mantila, nemreš živjet bez dva pelinkovca na eks u vrlo rano prohladno maglovito jutro, smrdiš na jeftin duhan i axe afrika, cilj ti je penzija a onda lagano doživotno zombiranje po trulim ostacima sebi sličnih prijatelja iz bivšeg kolektiva koji je od osnutka u kroničnoj krizi jer ga je menagemant sustavno pljačkao, otužno drkanje kurca u krevetu sa ženskim gaćicama na nosu prije spavanja i to na sladunjavog novog spikera u nedjeljnoj zabavnoj emisiji na prvom programu. Nakon dva tri drkanja odneseš maramice u nužnik i pustiš vodu, jer zamisli da za koji sat umreš nekim slučajem, nikad se ne zna jel?, pa da kažu - bio je drkadžija, a istina boli, popiješ rashlađeni sok od naranče, stisneš dva crna prišta na kožici, pomalo tužan jer više ne možeš pronaći ni jednog, brišeš posljednje smolaste ostatke sperme s glavića i rezignirano se odvlačiš do kreveta... I na ovom mjestu Nina me prekine, primi me za ruku, pogleda me u oči i kaže pa dobro, ne moramo ići na Jarun, a reci mi gdje bi ti? Na Izrael, Nina, na Izrael.

5.

Na Jarunu sve po starom, rolerice i bajkeri, podmuklo jezero puno zmija, ljigavi golaći i njihove deformirane guzice sjajne od sunca kao i njihova obješena muda, ribari vade mrežu sa sardinama u maslinovom ulju - ulov je bogat, obitelji roštiljaju svježeg andaluzijskog psa, starčeki joggiraju, gimnasticiraju u škrtom hladu kokosove palme, što da ti pričam - sumrak bogova. I zaista ne znam zašto si se toliko razbjesnila kada sam te sasvim benigno usporedio sa sisatom kćerkom bogatog teksaškog rančera. Jednostavno si na površini takva, moram priznati djelomice i iznutra, ali ne sasvim. U nevjerici me pogledala odvalila mi jebenu šamarčinu i isparila iz mog vidokruga, izgubila se u masi ljudi. Zbunjen, sjeo sam na obližnju klupicu, onako iz paketića ušmrkao malo speeda i jednoj mladoj dami koju sam tek jednom u životu vidio i čiji je broj nekim čudom završio uvršten u imeniku mojeg mobilnog telefona poslao sam poruku otprilike ovakvog sadržaja; ne znam zašto se uvijek sjetim tebe kada sam sam i kada sam dobro? jer si daleko? jer si benigna? jer si draga... Bio sam odlučan sjediti tamo dok ne dobijem odgovor. Nakon dvadeset minuta poslao Sandri još jednu poruku, nešto u stilu; poznajem pametne ljude, poznajem i bogate i dobre i lijepe, ali ne znam baš nikoga tko posjeduje tako zamamnu karakternu finoću kakva je tebi svojstvena, a koja odražava istinu o tvom suštinskom biću u daleko većoj mjeri nego što je to kod drugih i to je ono što volim kod tebe Ne jebe mene Sandra ni pet posto. Odlučio sam promijeniti taktiku; nemoj misliti da te pokušavam impresionirati jeftinim forama. imao sam ovih dana, blago rečeno, flert zbog kojeg sam se zgrozio nad samim sobom, vrlo ponižavajuće... i onda se sjetim da postoji negdje jedan dragulj... Naravno da se je mala uhvatila. Kaže ona; A joj - boli to razočarenje. Mi ljudi previše vjerujemo u sve oko nas. Glavu gore. Baci »bogove« na tjeme. Ne hvali me tako - imam ipak krvi i mesa (za sad) Jebo te kak se ženske lako love na jeftinu patetiku, uloga ucviljene žrtve od strane drugog ženskog seksualnog predatora čija svrha i smisao su čisti seks. To im je u stvari jedini oblik međuljudskog odnosa. Nemaš ti s takvim ženama o čemu pričat, ona jedva čeka da konačno završimo s lignjama na žaru u nekom mondenom restoranu, čaša ili dvije plavca i gnjecanje i žvakanje na klupici u parku i da konačno u nekoj nepoznatoj sobi pred zoru malaksavamo od cijelonoćnog vođenja ljubavi. Jedini cilj je seksualno zadovoljenje, a jedina razlika sastoji se u dužem ili kraćem ritualnom uvodu kroz razgovor uz čašu vina. E moja Sandrica kako si ti samo dirljivo naivna; razočarao sam samog sebe, ne radi se tu o sentimentalnoj zanesenosti koja pod prstima gubi vlastiti objekt, o ljubavi se ovdje još manje radi. čisti seks s osobom s kojom inače ne bih ni kavu popio. opravdava li me činjenica da sam već zaboravio što znači ljudski dodir? Kaže mi Sandrica da; To je sve normalno - krik Zivota pod kožom. Trebalo ti je to iskustvo da Narasteš. Zahvali djevojci za taj Dodir i njoj je netko trebao, a odabrala je tebe Jebo te, Sandra, pomislio sam, kak si tak patetična - kakav jebeni KRIK ŽIVOTA POD KOŽOM. Svi se samo dižu alkoholom, drogama, nadražuju, penetriraju i jebu. Odabrala je mene kao što bi odabrala i zadnjeg smrdljivog klošara ako bi ju kojim slučajem jedno dosadno i sparno nedjeljno poslijepodne odveo na čašu vina, počastio putnim sendvičem i jointom u parkiću pod sjenom borića po kojem se veselo pentra vjeverica praveći se važna zbog svog prpošnog repa. Istina je da je užitak neiscrpan ali užasno varira u kvaliteti, osim toga svi užici su samo nadomjestak za seks, a seks je puki biološki mehanizam produžetka vrste. Ljudi i nisu drugo nego puki rezultat biološke prilagodbe. Emocije i intelekt također su u toj funkciji. To je ličnost. Ličnosti se razlikuju jednostavno iz razloga što proizlaze iz različitih bioloških okružja, i to je jedina razlika među ljudima. Seks je samo prizeman pokušaj stapanja sa objektivitetom, život se svodi na gutanje svijeta svim čulima i znam Sandrice moja najdraža da bi ti vrlo rado progutala moju kitu kada bi ti ju ponudio na tebi prihvatljiv način, sa leptir mašnicom, mirišljavim kondomom s okusom avokada i smiješkom na licu. Dogovorio sam se sa Sandrom da se nađemo sutra u gradu na lignjama na žaru u nekom finom restoranu. Za ručkom sam joj pokušao objasniti da nije problem u divljem seksu, niti što je mala droljica, već u tome što nisam imao mogućnost izbora. Gledaj Sandra, nisam jebo odavno samo posao i atelje i onda jedan okrutni seksualni predator naleti na mene i pojede me za doručak - to je ono što je uvredljivo - razumiješ. Nitko normalan, nitko koga bih ja želio ne jebe me ni pet posto, osuđen sam dakle na profuknjače ili na apstinenciju, pa sad ti biraj između lošeg i lošijeg. Zašto primjerice tebe ne mogu odvući u krevet, tebe koju poštujem, koja si mi draga, zbog koje se osjećam smiren i radostan samo zato što postojiš kao potencijalna mogućnost ostvarenja moje žudnje za ljubavlju, moje pohote u stvari. Reci Sandra, je sam li ja nekakav kreten, frik, što li? Ne zaslužujem li ja nekoga kao što si ti?

Rascmrljio sam se da je to bilo bolesno. Sandra me zagrli i privine na svoje grudi. Njene suze kapale su po mojoj ćelavoj glavi i cijedile se niz moje lice, a ja sam je nježno obuhvatio za špekasti struk koji se poput drške revolvera uklapao u moj dlan, jebo te i kurac mi se digao. Ma nije to što mi se kurac digao već to što sam nosio bokserice. Obrisao sam suze sa Sandrinih rumenih i toplih obraza, zadržao sam pogled na njenim divnim plavim očima i rekao; Sandrice draga, ne dozvoli da budem nedojeban. I nije dozvolila, već mi ga je u parkiću izdrkala. Svršio sam prilično brzo. Kada smo došli kod mene pošnjofali smo nešto speeda. Razgovarali smo o znanosti kao takvoj, kabali, komunikaciji, nevinosti, smrti, ljubavi, zločinu, rođenju, tv programu, otuđenju, eugenici, mravima, suncu i planetama. Zatim smo se jebali do jutra. Ležali smo na boku okrenuti licem jedan prema drugom i gledali se. Znaš li, rekao sam izvlačeći glas iz bezdana nepomućenog postkoitalnog transa, da me je Marinović ubio u svojoj zadnjoj priči. Ništa nije rekla, samo me je gledala kao da ni ja ništa nisam rekao, ali to je bilo samo zato što joj se nije dalo govoriti. Marinović ionako rutinski kolje po pričama.








































Sparno subotnje popodne i sve je umuklo.
I ti u grad ulaziš tiho.
Da te nitko ne primjeti.
U potrazi za svojom desnom cipelom.
Otići ćete zajedno na pivu i čavrljati o tome kako se u ovom gradu nudi sve, ali ne i za svakoga i kako je čudesno to što u ponuđenome nema ništa što bi vam se svidjelo.
Uspjehom se smatra odgovarajući broj neodgovarajućeg modela što ne vrijedi u obrnutom pravcu.
Pun nam je kuirac kompromisa.
Spavat će kod Pjesnika, kaže, vadeći pritom neku rukom crtanu mapu na izgužvanoj salveti.
Jedna noga mu je nekoliko centimetara kraća pa mu je teško pronaći cipele.
Svi uostalom imaju bar jednu nogu kraću.
Nitko nema obje noge jednake dužine.
(To bi bilo smiješno. Nitko nije savršen.)
Priroda je nemilosrdna i nesavršena. Kaotična i bez smisla.
Gledaj ovu.
E to je ona na kraćoj nozi.
Vidiš kako je drugačije prnjava od ove na zdravoj nozi.
Njegova ideja je kob idenja.
Nešto poput Strijelca u podznaku ili antičkog Hermesa ili rimskog Merkura ili egipatskog Thota.
U obitelji je imao nekoliko šustera što, dakako ima veze sa idenjem.
U stvari cijeli se njegov životni usud svodi na idenje, povezivanje točke A sa točkom B i na probleme u vezi s tim.
On ne vozi auto. Ne da mu se, ne voli to, to mu je bez veze, dosadno. Teško mu je zamisliti da bi morao dadiljati nekom automobilu. Nije samo o robovanju riječ, već o totalnom preuzimanju kontrole nad životom i svime ostalime. Ne smiješ pit, ne smiješ se drogirat, moraš bit više manje naspavan i skoncentriran, moraš ga tankirati, prati, servisirati, inače to nema smisla, prava zabava za odrasle, proteza ličnosti, kontrola nad mnoštvom konja i pripadajući joj osjećaj moći, produžetak falusa, popunjavanje zjapeće unutarnje praznine, kazne za prebrzu vožnju, atavistički strah od pauka, hoćemo li odmah vaditi krv ili bi ste radije puhali u slamčicu, ropstvo jakoj mašini, socijalna pretpostavka, estetski prihvatljivo nužno zlo, i dalje djeve padaju na prinčeve, samo što ovi danas imaju više konja kako kaže Željka koja također pada na konje, prilagoditi brzinu molim, niste čitali novine u vožnji, pazite preko zebre jer cesta je puna vozača diletanata ili pijanih vozača, još toliko ih je pod stresom, droge mržnja ulica adrealin brzina – svi skupa jebiverti.
On ne vozi jer njegova je ideja kob idenja.
Kod Pjesnika sve je posloženo po crti.
Ovdje su zasigurno, sve do maloprije, Domaći kolo vodili i vile Rusalke i u djeliću sekunde sve doveli u savršen red i u trenu isparili, pritajili se u nevidljivom, ali osjetno prisutni.
Neurotikon.
Ako bi netko, kojim slućajem, prešao rukom po knjigama na polici primijetio bi da nema niti trunke prašine.
Otvoriti ladicu jednu, drugu.
Onako barbarski; stan je prava kocka šećera, kako to neki vole reći, cukrena, baš takva da ti postane sasvom nevažno to što je dan od početka bio sjeban i kako je tekao dalje bilo je sve gore.
Popijete svaki još po jedan gemišt i složite se s tim da bez travuljine sve bu bezveze.
Bar jedan dim.
Dobro je što si se odavno skinuo s mobitela iz prostog razloga što nepogrešivo nudi osjećaj kakav otprilike ima pas na uzici.
Koji kurac si isključen, što se ne javljaš, gdje si bio u dva poslije podne, a gdje si sad, što radiš, imaš li love za posuditi ili za vratiti dug za dop koji sam ti dao kako bi ti se kurac uopće digao na onu nimfomanku iz Sesvetskog Kraljevca, jebi ga, nitko ti nije kriv što te je ona nadjebala, ni najjači stimulansi ne pomažu kada je u pitanju Anka ninfomanka, no? – kad će ta lova, jebo ti se pas s materom, uključi ga malo na vibru pa si draškaj klitić Ankić moja, a muški nek si ga nabiju ravno u guzicu dok svira Mala noćna muzika.
I nema gledanja crtića ak se ne napljugamo.
Za sto kuna dobio sam sramotno malo, ali nisam se previše brinuo zbog toga, ipak sam se na jedvite jade nadao da će smotak dobrog hašiša otvoriti vodoskoke u mojem biću ili bar poneku vrtnu prskalicu samo da čujem taj šum vode koja se širi zrakom u sitnim kapljicama i obrušava se dolje ravno pred vrtnog patuljka.
Popušiti nekoliko smotuljaka i izgubiti se tražeći vlastitog vrtnog patuljka koji zapravo živi u zabačenom dijelu usnulog grada.

Jedan je sat i deset minuta poslije ponoći, drugoga dana osmog mjeseca godine dvijetisuće i četvrte. Nakon dva džointa shvatiš da ti trava bolje paše od hašiša. Tvoji tekstovi mogli bi za sobom ostaviti smolasti trag crva sumnje u tvoju opsjednutost narkoticima. Kajgod. Upravo stvarnost je stvar opsjednutosti fiksacijom da nismo opsjednuti. I što bi ja sad trebao? Mozart, Sibelius und company. Kutija keksa s čokoladnim prelivom, jedna vesela šarena rizla i u njoj zmotana biljčica moći.
Čašu špirita molim.



























II

Masturbacija















































Otrovnica nije dozvolila da prijeđem prag sna. Napadala je žestoko. Mala, crna, smrtonosna. Sa cik-cak šarama. Treba lagano odjebat zmiju. I rottweilera.
-Što vi o tome mislite, gospodine Freud?


Lucija se istuširala, umetnula svježi ljiljan u vazu i zadovoljno zaspala učahurena u svojim šarenim dekicama studentskog sobička. Naime, danas je diplomirala. Kao nagradu odlučila si je uzeti ne cijelo ljeto već barem godinu dana samo za sebe. Probudila se u rano poslijepodne, iz torbice iščeprkala mobitel i pritisnula Borisovo ime.

Boris je, za razliku od Lucije imao loš dan. Najprije je pun nade odgovorio na propušten poziv svojoj bivšoj ljubavi Veri, međutim ispalo je da je ona pritisnula pogrešan broj jer u imeniku ima još jednog Borisa. Glas joj je podrhtavao nekakvim opipljivim nemirom, pa joj je to zapažanje i poslao porukom. Dodao je i to da on cijeli život osjeća užasan nemir na entu. Kroz pola sata primio je odgovor u kojem je stajalo da se radi o pogrešnoj prosudbi, da joj je žao što ga je uznemirila, da se osjeća u stvari divno jer se upravo dobro kresnula i sve tako u nekakvom čudnom tonu koji je podsjećao na to da su oni u stvari stranci i da među njima nema nikakvog razumijevanja. Konačno, posvađao se sa nekakvom nadrkanom ženom u kiosku na kojem je kupovao neki talijanski jazz časopis. Potom je poslao poruku Damiru sa upitom u vezi heroiona koji je platio prije tjedan dana jer su mu zalihe bile pri kraju. Očekivani odgovor je izostao. Upravo je ušmrkavao neku memlu od heroina jedino što se mogao pronaći u gradu. Kada mu je zazvonio telefon znao je da je Lucija, ali je ipak pustio da zvoni neko vrijeme dok se sunce ne probije kroz oblake.

Heroin mu je bio jedina utjeha. Uzbudljiv i opasan. U sebi je sadržavao nekakvu zloslutnu supstancu koju nikako nije uspijevao definirati. Volio je hodati po rubu. Otkloniti patnju.

- Možeš li za pola sata, upita ga Lucija?

- Mogu, a gdje?

- Što ja znam, a gdje bi ti?

- Upravo tako sam i mislio, kaže Boris i spusti slušalicu.

Prije izlaska, vrteći ključeve u rukama Boris pogledom prijeđe preko kućne biblioteke. U glavnom naslovi živuće književnosti, svjetske i domaće, sve na hrvatskom, o stranim jezicima nije imao pojma. U trenutku lucidnosti padne mu na pamet da bit ljubavne poezije leži u činjenici da kola uvijek krenu nizbrdo upravo u trenutku kada se sunce počne pomaljati iza oblaka. Uzme svoj debeli podsjetnik uvezen u kožu i to pribilježi. Pribilježio je i stavku da se neki pisci, recimo - P, B, R..., ne mogu opravdati kao literarna činjenica. Napraviti crnu listu. Boris jednostavno ne vidi paradoks, ako ih spominje u takvom kontekstu znači da ih ipak uvažava kao literarnu činjenicu, osim toga oni ga isključivo literarno zanimaju. Najbolje je ne govoriti o njima, tada smo najrječitiji. Večeras bi rado zajašio Wagnera, no čini se da će se morati zadovoljiti s Lucijinom stražnjicom. Wagner mu je kao joint sa Ledo šlagom, dok mu je Lucijina stražnjica više kao Pez bomboni.

ostavite me s neuzajamnom riječju mojih mrtvih
Rui Nunes-Lica

Lucija ni dan danas ne vjeruje da su ga nekoliko puta izbacivali iz domova jer je padao u trans slušajući Srdjana Depoloa na najglasnije. Njega je više brinulo to što gubi kontrolu nad drogama. Primisao o nekakvoj ovisnosti. Nalazi se u stanju kada je granica između ovisnosti i neovisnosti stvar proizvoljne prosudbe jednog roba o supstanci koja u stvari traži sama sebe, podmuklo živi vlastiti život pod njegovom kožom.

- Što je s knjigom Borise?

- Jebeš knjigu.

Uzeo je Luciju za ruke, pogledao ju najiskrenije moguće i rekao;

- Znaš draga moja da me i najtananija mogućnost da nešto dobijem ni za što čini jebeno dobrim piscem. Isto kao što znaš da se zemlja rascvjetava od radosti kada mi pušiš kurac.

Lucija ga zavodnički pogleda, osmjehne se, otpije gutljaj martinija, povuče dim dva i zapita;

- Voliš li me Borise?

Pokušao je na to odgovoriti tumačeći joj kako lako mit o Prometeju otsklizne u mit o Ikaru. Gotovo da se isključuje mogućnost različitih interpretacija. Nije uopće htjela slušati. Pokrila je uši rukama i očekivala odgovor, a postojao je samo jedan način na koji je Boris mogao odgovoriti;

- Ukoliko uvidim da ovaj odnos ima smisao i da u konačnici vodi ka nekakvom razrješenju, obostranoj katarzi, baš kao u antičkoj drami, onda bi odgovor mogao biti DA, a ukoliko procijenim da odnos ne vodi nikamo onda je odgovor NE jer mi se ne bi dalo bezrezervno pristajati na tako apstraktan odnos.

- Kenjaš, rekla je Lucija loveći osu u čašu, Borise kenjaš.

- Ma kaj bi kenjo, pa do sutra ću ti reći jasno DA ili NE, ali svakako mi prije toga moraš popušiti.

- Pa, mogla bih ti ga ja popušiti i odmah, kaže ona poprilično zloslutno hvatajući Borisa za jaja ispod stola.

- Pa jesi ti normalna?

- To ću ti odmah jasno reći i za to ne treba čekati do sutra - NE nisam normalna.

- Pa znaš da te volim, samo mi pusti jaja, pa kaj ti ne kužiš šalu?

- E to sam htjela čuti, kaže Lucija, osmjehne se, zagrli čvrsto Borisa, cmokne ga u čelo. I ja tebe volim Borise. I ja tebe. Ajmo popit još po koje pivo il idemo dalje?

- Idemo dalje.

- A gdje bi ti, upita ga Lucija?

Boris ju uzme nježno za ruku, ozarena pogleda i tajanstvena osmijeha uprta u daljinu.

- Na Izrael. Na Izrael.

- Može, kaže Lucija, ali ne želim kasnije biti upletena ni u kakav opsceni trač.

- Tako se govori, kaže Boris i zovne konobara da plati. Na Izrael. Lucija.

Samo hod po samurajskim sabljama što presijecaju cigaretni papir u zraku može pomoči da mit o Prometeju neosjetno ne odskliže u mit o Ikaru. Iako neki ljudi pišu sonete o Minotauru, bar tako kaže Ludwig u nekakvoj selskoj birtiji. Tanak je led između Prometeja i Ikara.

Uzeo je svoju bilježnicu i zapisao;

Užitak čovjeka lako prevari. Ako pronađe dobre mehanizme može bez problema upasti u podmuklu zamku i vjerovati da će sve to trajati vječno.

Nastavio je bez prekida;

To što se osjećamo zarobljenicima situacije, a na koju smo sami pristali, rekli DA i to što zbog toga osjećamo duboki permanentni nemir i bol u duši kao jedinu motivaciju koja nas pokreće, to nam govori da još nismo digli ruke od sebe, da se još želimo osjećati živima. Jebeš čovjeka spljoštenog u dvodimenzionalni konformizam u kojem beskrajno uživa poput svinje u blatu.

Lucija ga cmokne u obraz.

Boris nastavi pisati, misleći pri tom na sisatu Veru;

Mobitel pomaže ljudima da uvide koliko se u stvari ne razumiju.

'Kada je svijet loš prema tebi imaš pravo izmisliti novi.'
Shangai Hotel


Na oružje, gospodo! NA ORUŽJE!!! Recite mi samo gdje na webu mogu pronaći uputstva za izradu atomske bombe? Cjenik dijelova po mogućnosti s deklaracijom i zemljom porijekla. Za ostalo ću se već lako pobrinuti. Oružje za masovno uništenje uvijek je najbolja investicija. Organizirati tihi puč sa stotinjak dobro naoružanih kriminalaca, pridobiti vojsku za sebe, uvijek im možemo obećati upravo ono što žele, preuzeti vladu, telekomunikacije, medije, energente i to je uglavnom to. Staviti, dakle, krvožilni sustav jedne nacije pod vlastitu ingerenciju i jednostavno zaplivati u parama. Potom, vrlo ubrzano postati bijedni srednjovječni primjerak ljudske vrste koji grčevito vlastitim prstima kopa tunel optočen zlatom i lapis lazulijem kroz kulturološku kakofoniju suvremene civilizacije. Možda pustiti i pokoji krik. Možda si s vremena na vrijeme priuštiti pokoji oslobađajući osjećaj neodgovornosti, ispunjavajući osjećaj seksualnog užitka, rovariti malo trozupcem po žaru s paklenog dna ili si jednostavno oduzeti život kada primijetiš da se vrtiš u beskonačnom krugu, kada shvatiš da je zemlja uistinu okrugla. Lucija i ja jednostavno nismo na istoj razini bića.

Što bi to trebalo značiti, upita Lucija koja je s leđa čitala što Boris zapisuje u svoju bilježnicu?

Boris je nastavio pisati dalje;

Ništa. Gledajmo to ovako; moja priroda je pisati, a tvoja priroda je jebati se.

Lucija mu uzme olovku iz ruke i bilježnicu, te nadopiše;

Tako ti to vidiš iz svojeg sintetičkog raspoloženja. Misliš da ne primjećujem kako kljucaš. Smrdiš po heroinu.

On joj preotme bilježnicu i napiše;

Ti si opojnija od svake droge. Heroin je ovdje samo da bi me vratio u stvarnost, no ja ne sanjam. Lucija mi se uistinu događa. Nikada se ne bi izjebali da u njenoj duši nije bilo nešto za što sam se mogao uhvatiti. Tako se ljudi spajaju i pare, loveći se za najdublje razloge. Vrlo lako se pronađe premosnica. Parenje izostaje ako iznutra nema ništa, bar neke sićušne iskrice ljudskog osjećanja gdje čovjek sebe prepoznaje u drugom čovjeku, muškarac u ženi i žena u muškarcu. Orgazam i nije pravi cilj. Pravi cilj je osjećaj utjehe. Ljudi su patetično neutješna bića.

Lucija mu bijesno otme bilježnicu, nadopiše u nju;

Pun mi je kurac tvojih aforizama. Točka. Idemo se izjebat. Bar da ti ga popušim.

A ne, kaže Boris i nadopiše dalje;

Otvoriti novčanik
Na jedvite jade iščeprkati
Smotuljak papira
Svijetlo smeđi prah unutra
Složiti lajnu
Malo jaču
Ušmrkati kroz novčanicu
Izlizanu bljedocrvenu
Dvadeset kuna koja
Je često išla iz ruku
Na ruke
Zašto ne?
Tako dobro
Za trunku previše
Ekstaze
Onda jednostavno
Klik
Niti spavam nit sam budan
U stvari kao budan sam
Al netko je isključio sklopku
Budan
Isključen
Vrlo, vrlo podmuklo
Sam te zeme
A u stvari niti ne kužiš
U čem je poanta
Ko ga jebe
Čitati ono što sam ovih dana
Skidao s neta
Dodati malo glazbe
Jazz proizlazi iz heroina
Dok ne počnem kljucajući
Otkrivati svoju heroinsku narav
Prkoseći Ludwigu
Koji kaže da se ne smiju miješati
Poezija i proza, ali
Gdje je granica
Pitam vas ja Ludwiže
Vjerujem da bi o tome više znao
Onaj vaš medvjedić koji
Je po vazdan ležao
Zureći u oblake
Promatrajući kako se nježno
Njišu nebom
Dok ne prokrvare
I vlastitom krvlju ne natope zemlju
Pod kojom kosti zloslutno zveckaju
Odu radosti
Jer ljetni suncostaj je danas
sa istočnog neba
Ponad bezlične tvornice
Promatra me
Pun mjesec
Bljedunjavo crven
Lagano istrošen poput
Novčanice od dvadeset kuna

Boris baš i nije volio Luciju. Bar ne na onaj način na koji bi to ona htjela. Jednostavno, imala je njegovu naklonost, ali ne i bezuvjetnu ljubav. Način na koji se ona odnosi sa svijetom bio je beskrajno dirljiv. Njen život je proizvodio zvuk nalik cviljuganju bušilice sa debelim svrdlom zabijenim duboko u najtvrđi čelik. Njena prijateljica, totalno sjebana, baš kao što su i svi što je okružuju totalno sjebani, rekla je kako je nevjerojatno da netko antipatičan poput Borisa može napisati nešto toliko lijepo - toliko snažno. Boris otpuhne dim cigarete, pogleda u nebo i predloži Luciji da dotičnoj prijateljici kaže kako to i njega samoga totalno zbunjuje. Kao što ti, tako pametna, lijepa i ljupka, na način koji provocira tuđu zavist za sobom ostavljaš balavi trag vaginine sluzi, tako i ja ovako ružan, glup i razjeban, jer svi oko tebe su isključivo razjebani, glupi i ružni, ostavljam iza sebe raskošne katedrale svjetla koje u stvari ničemu ne služe, a u krajnjoj liniji niti ne pretendiraju na bilo kakav smisao. Kao da postoji smisao izvan naših misaonih konstrukcija. Um traži oslonac u smislu. Mora pronaći uporište u razlogu kako se svemir ne bi rasuo u prašinu. Mora imati točku gledišta koja je proizvoljna baš kao i svaki smisao. A Boris je poznavao ljude koji već petnaest godina zalaze u ..., neki se ne znaju odlijepiti od... ili..., još ima ofucanih junkiea koji njuškaju oko bivše... kao da će baš tamo s neba pasti gram sedamdesetpostotne mješavine heroina. Te ljude Boris više ne želi poznavati. Lucija je uvijek dlanom pokrivala pola osmijeha kada bi joj Boris govorio o njima. Možda bi i koji pramen kose boje maslaca neposlušno sakrio rumeni obraz kada bi Boris govorio o ljudima sa vrlo poroznom civilizacijskom opnom koju pukom snagom volje drže na hrpi i koji se pale isključivo na usaftali muf, velike sise i živu glazbu koja ih baca u trans. Pokreće ih isključivo grčeviti strah od bilo kakvih emocija.

-Uopće te ne poznajem, plačnim glasom će Lucija, svaki puta kao da razgovaram sa nekom sasvim desetom osobom, osobom koja nema veze sa onom od prošli put.

Boris ju je utješio rekavši joj da ni sam sa sobom nema nikakve veze pa nije čudo da to i drugi primijete. Ona mu svojim ljupkim prstima namjesti kragnu, otpuhne sa košulje nekakvu dlačicu i kaže mu da je pomalo plaši ta njegova vječita neponovljivost iza koje ona vidi duboki strah od napuštanja.

- U pravu si draga Luce možda se pod mojom uglađenom vanjštinom krije opasni psihopat čije su vreće s otpadom pune ljudskih udova i unutrašnjih organa. Možda ja u noći punog mjeseca masturbiram nad Belzebubovom slikom i plamenom bezmirisne crne svijeće zavjetujući vlastitu dušu na službu đavolu u zamjenu za bogougodne dane na zemlji, dane od kojih je svaki praznik, dane koje uvijek ponovno osjećamo kao da smo dobili pravo na još jednu besplatnu srećku. Samo ne znam hoćeš li mi to moći oprostiti. Neće biti dovoljno samo prihvatiti. Možda je iskreni oprost baš ono što istinski tješi, ono ka čemu čovjek istinski žudi.

Boris je u stvari cijelo vrijeme životario i osjećao se jadno zbog nezadovoljstva oca nebeskog koji ga je stvorio upravo takvim kakav je. I dok je Boris ubacivao u brzinu i lamentirao o vlastitom dubokom nezadovoljstvu Lucija se cerekala ko luda nosa zabijenog u neki kulturni dvotjednik. Kaže mu da ga uopće ne prepoznaje kad čita interwieu koji je dao za taj časopis, kao da ga je radio netko drugi. Objasnio joj je da to i nije on već način na koji on sebe želi predstaviti u javnosti. Ona ga poljubi i počne čitati na glas nasumično odabran pasus:

'... Pa mene i ne smeta što oni nisu nikakvi pisci, u stvari apsolutno mi se jebe što se usud na najbizarniji način poigrao s njima stavivši ljude koji nemaju ama baš nikakve veze sa stvarnim životom na nekakvo literarno polje, mene u stvari smeta što se o tome nitko ne usuđuje otvoreno govoriti. Ti pisci svedeni su na puki instrument promicanja osrednjosti ili još bolje, podilaženja najgorem malograđanskom duhu, a to je ono najgore što se jednom piscu uopće može dogoditi. Ljudi ih bez problema popuše jer svojim knjigama podilaze najjeftinijim euroslavskim projekcijama, nekakvoj bolesnoj utopiji o obećanoj zemlji, predstavi jednog pasivnog vazalskog stava prema totalno iskrivljenom sustavu vrijednosti. A takav stav promiču isto takvi kreteni koji su jednostavno prepoznali recepturu u koju se mogu uljuljkati, koju mogu nametati i preko koje svi oni jedan drugog tapšu po ramenima. To su oni koji ih objavljuju i nagrađuju, i oni koji o njima pišu hvalospjeve. Oni ne moraju ništa misliti svojom glavom. Oni pogledaju je li pravopis donekle u redu, kako stoje stvari s gramatikom i koliko toga ima. Isti ti nisu u stanju razlikovati bilo kakve razine u umjetničkoj kvaliteti. Dakle ako se takvima svidi, recimo, ovaj novinski članak, ako on u njima ne proizvede najdublji revolt, ja, naravno, počinjem sumnjati u vjerodostojnost onoga što govorim...'

'...Svakako bi bilo pogrešno ustvrditi da kod nas i u svijetu nema mreškanja u književnosti. Ima, ali zbog toga bi trebalo kopati puno puno dublje nego što je to u stanju učiniti većina. Pasivni čitatelj će morati čekati unuke koji će možda otkriti što se danas zbiva u svijetu literature pri čemu mislim na stvarne, tektonske promjene koje uistinu mijenjaju lice književnosti, pa i lice svijeta. Upitajte molim vas običnog prolaznika tko je Alessandro Baricco, vjerojatno će najprije pomisliti da je to neka nova zvijezda na istrijanskoj političkoj sceni ili talijanska inačica Golog kuhara. Posljednje što bi mu na pamet palo bila bi mogućnost da novinar želi razgovarati o nekakvom piscu. Znači, nije da nema književnosti, nije da se ništa ne događa, ali jednostavno se promiče smeće, ljudi s profinjenim ukusom kopat će po netu, listati časopise za kulturu i sami istraživati dubine pakla literarnog prostora i iz njih će izvlačiti blještave grumenčiće istine i poput Prometeja iznositi ga pred lice svijeta žrtvujući tim činom svoga Kairosa...'

Sove u mojem gradu obožavaju jazz. Kad pojačam Cannonball Adderleya na balkon mi sleti par mladih sovića koji su tek prije nekidan po prvi puta zapirlitali svojim paperjastim krilcima na noćnome zraku. Jedan roditelj je u potrazi za hranom, dok ih drugi nadzire s vrha obližnjeg stupića za struju. Uopće se nisu zbunile kada sam im se pridružio na balkonu. Zajedno sa mnom piljile su u pun mjesec i klimale glavom u ritmu maenstreame jazza koji se bukvalno širio posvuda i gubio negdje između zemlje i neba. Grad je žmirkao pod sovinim hukom. Nije to baš bio huk. Više je to bio produženi zvuk pretilog ptića koji razjapljena kljuna čeka da mu nešto s neba padne u želudac. Običan grad. Zrcalo bilo kojeg grada Zapadne civilizacije, svijeta uređenog točno po mjeri mazohizma. Taj kolektivni mazohizam u krajnjoj liniji prelazi u sadizam nad pojedincem. I nećemo se riješiti mazohizma dok se ne riješimo osjećaja krivice kojeg nam nameće kršćanstvo samo zato što postojimo. Neće biti sretnih ljudi dok ne otvorimo oči i poput opuška ne izgazimo truli leš posljednjeg kršćanina u svemiru. Zazivajmo lavove, a ne bogove. Kastrirajmo bogomoljce.

Boris prebaci u veću brzinu, doda gas, pomiluje Luciju jednim toplim osmjehom i upita je da li ju zanima kako je shvatio što uistinu znači sumrak bogova. Lucija je svoju ruku nemarno položila između Borisovih nogu i rekla mu da je i sama jednom prilikom imala vrlo jasan uvid o čemu se tu zapravo radi. Pa ispričaj mi onda kaže joj Boris dok mu je ona raskapčala šlic i uvlačila ruku unutra kako bi mu ga izdrkala u vožnji.


Auto je skrenuo na neko ugibalište izvan grada. Boris spretno izvuče flaster iz ladice na komandnoj ploči i zalijepi jedan njenih preko usta, izvadi svoju bilježnicu i zapiše;

Lucija je pričala kako je doživjela svoj sumrak bogova, svojevrsni sindrom bezizlaznog apsurda. Iznenađuje činjenica da je imala istovjetno iskustvo mojemu u isto vrijeme u noći punog mjeseca samo na različitim krajevima grada. Sumrak bogova, dakle.

- Bilo je to prošloga ljeta još dok nisam ni sanjala da bih se mogla beskrajno zaljubiti u tipa koji popodneva provodi napljugavajući se hašišem i svirajući Mendelsona na električnoj gitari.

- Oprosti što te odmah na početku prekidam, kaže Boris, ali zaboravila si spomenuti da pred samu zoru, čim ga noćni duhovi ostave na miru uroni u nešto poput Antonina Ataurda ili Borisa Viana ili Jeana Janeta, sve sami francuzi jebo te, al ajde, neka ostane tako, a zatim, kada čuje prvi šipak dok prasne pod zrakama posljednjeg sunca, ustaje, pali komp i kao piše nešto, naime uporno se bezuspješno trudi gotički štih sublimirati u antimodernu, a da to sve skupa ne izgleda patetično, a zatim u ikebanu aranžirati malo haiku mirisa.

Ustane, dakle Lucija, onako, normalno, niti prerano niti prekasno. Kao i svakog jutra bezvoljnost i pritisak u glavi. Odlučila je ne osjećati se tako, a za to je već imala spremnu svoju malu terapiju; najprije šetnja do kafića, u laganoj haljinici i bez šminke, popiti kavu s mlijekom, prelistati dnevne novine, osmjehnuti se konobaru, a potom preko puta u slastičarnicu kod šipca i smazati jedan obilati šareni sladoledni kup sa višnjom na vrhu i standardnim kišobrančićem, a zatim lijepo doma i smotati vrh marihuane koje je uvijek skupljala po tulumima, trpala ih u džepove, a zatim doma u drvenu kutijicu koja svira neku alpsku polku kada se otvori ladica, povući ga do kraja a onda se uvaliti u mlaku kupku i čitati, recimo, W.B.Yeatsa. Ali taj plan danas joj se činio previše nadobudan jer vani je bilo vrlo mlačno, a nebo prekrito oblacima gustim da ne vidiš sunce, ne vidiš dana. Više je izgledalo kao da još nije sasvim svanulo. Dakle, ako sasvim izbacimo izlazak iz kuće preostaje joj da si sama skuha kavu, smota joint i sluša treći program hrvatskog radija. U jednom trenu omamljenosti usne. Samo na kratko. Pogledala je kroz prozor i pomisli; još sviće i čekala je tako, čekala da sasvim svane, ali vrijeme prolazi, sunce ne izlazi. Oblačno je pomisli, mlačno je i vuče na kišu. Ni danas se, kaže ne može sjetiti koji joj je vrag u stvari skrenuo pažnju na činjenicu da ne sviće već da smrkava, ali tu spoznaju je doživjela kao šok. Nekoliko sati živjela je vjerujući u obmanu vlastitog uma, iluziju je uzela za stvarnost. Lako je kad ti se spojebe percepcija pojedinosti, ali kad ti se spojebe čitav koncept onda to pomalo izaziva jezu i nepovjerenje u ono što obično nazivamo stvarnost. Lako bi bilo moguće, misli si ona, da je cijeli život koji poznajemo rezultat naše vjere u lažni koncept.

'Plutonova se vrata ne smiju otključati jer je unutra narod snova.'
Orfej


Predložio je Luciji da odu na joint kod Lacija. Ona pogleda na stranu, trepne nekoliko puta, otvori lagano usta, a iz njih se obznani svemir, a u njemu dva mala ograničena i nemoćna bića kucaju na vrata propalom umjetniku Laciju kako bi popušili joint. Laci otvara vrata vrlo srdačno, ispričava se na neredu i zove Sandru da upozna njegove prijatelje. Sandra u spavačici, topla i rumena od spavanja rukuje se sa Borisom i Lidijom. Stan zamiriše rakijom i kavom. Vrlo je ugodno, prirodno i, ovaj put, bez onog nelagodnog osjećaja – kako se izvući odavde? Kaže Laci da je cijelo prijepodne bilo prometno kod njega, te poštar, te susjedica po šećer, te reklame, ankete.

- Da i još smo ti samo mi trebali, kaže Lidija.

- Ne, upravo suprotno, raznježio se Laci, imao sam žestoku potrebu da se vidim sa nekim bliskom po svjetonazoru, sa nekim koga neću trpjeti isključivo zbog mufa, tada se trgne i okrene oko sebe. Sandra kuha kavu u kuhinji, valjda nije čula, ma ko ju jebe, pa i neka je čula. Što si tak zajeban? Pa nisam zajeban, već jednostavno ne mogu živjeti protiv svojih uvjerenja, nisam spreman žrtvovati ama baš ništa u ime nekakvog konformizma, želim ljude neposredno i brutalno suočiti s onime što osjećam u datom trenutku, smatram da je to dobra polazišna točka za istinsko suočavanje sa samime sobom, pa čak iako to nekoga tu i tamo opeče.

- Da, kaže Sandra stavljajući šalice s kavama na stol, to je odlika velikih ljudi, i namigne Luciji.

- Slušaj mala, kaže joj Laci, ako misliš da ću podleći vlastitoj narcisoidnosti samo zato što bi ti tako željela, e onda se gadno varaš.

- Pa, zar svojom indignacijom upravo ne podilaziš vlastitoj narcisoidnosti, upita ga Sandra?

- Dobro, jedan nula za tebe. Jebi ga. Glup sam i nemrem si pomoć, čak štoviše, bolje je biti glup i sretan nego nesretni mudrac, to je u stvari i sam sukus moje životne filozofije i, ako bih kojim slučajem sasvim skrenuo s uma, što uopće nije isključeno, jamačno bih bio invertirani Napoleon ili tako nešto. Čuj, kaže Boris dodajući Laciju joint, dobra je ova trava, što ti kažeš Luce?

- Aha.








































Uvijek kad ne ispadne po njenom kučka se pretvori u figuru od leda presvučenu finom kožom i šuti. Ponaša se kao da se ništa dogodilo nije i kao da je sve u redu, jedino što te ne može u oči pogledat. Savršeno si svjestan da si u fini prah rasuo njezinu bajkovitu projekciju da ćete ovoga ljeta zajedno šetati pjeskovitom obalom mora diveći se zalasku sunca za pučinu, mirisati borovu smolu u zraku i oslobođeni uzajamnim dodirima dozvoliti orkestru cvrčaka da odsvira ponoćnu suitu za laku noć.
Tebi se na more nije išlo.
Osjećao si izuzetan otpor.
Pokušavajući doći do stvarnih razloga zaglibio si u nekoj slijepoj ulici iz koje postoji samo jedan izlaz i to na početnu točku.
Još dok ti je veselo opisivala sličice sa sentimentalnih morskih razglednica u koje je dakako i vas ugurala, primjetila je odsjaj u oku koji je moga značiti samo – ne.
U jednom trenutku lucidnosti spoznala je da ti je uistinu muka od te ideje bez da si to signalizirao riječju ili gestom.
Zašutjela je, ustala iz fotelje i prionula onoj vrsti neobaveznih kućanskih poslova koje se mogu, ali i ne moraju obaviti.
Santa leda.
- Hoćeš sa više safta? – upita ona tonom kojim obično razgovara sa nepoznatim ljudima.
- Koji je tebi kurac? Već treći dan se duriš i ponašaš se prema meni kao da sam govno. Ja to više ne želim trpjeti, a ne želim niti ići na more. Ako se tebi ide – izvoli.
Tada si shvatio da je jednoj priči došao kraj.
Pred sobom vidio si slatkog leptirića zaljepljenog za nektar ugodnih navika.
Vidio si i pticu grabljivicu podrezanih krila.
I još puno toga tada si vidio.
I sam si pomalo leptir.
I ptica grabljivica također, ali tvoja putovanja se odvijaju u duhu i ne moraš zbog toga na jebeno more.
Zaista, tada si sve vidio.
Tako, dakle prestaje ljubav.
Sasvim bez razloga.
Kao da je nikada nije ni bilo.
Možda su razlozi van mogućnosti tvoga poimanja, ali simptomi su jasni; zamor, ignorancija, dosada, nestrpljivost...
Dozvolit ćete sudbini još jedan apsurd i od najintimnijih ljubavnika postati totalni stranci.
U nedostatku povjerenja ne preostaje ti drugo nego prestati se opirati.
Najbolnija bila ti je svijest o tome da nikada više nećeš imati prilike uživati gledajući kako slatko u njenim ustima nestaje pljeskavica punjena sirom koju si još vruću donio iz obližnje pečenjarne.
Pajcek je pajcek, makar bio samljevan u pljeskavicu, a kuja je kuja...
Sutra ujutro probudit će te zbor histeričnih ptičica i njeno nestrpljivo lupkanje krilima.
Svakako moraš ustati kako bi nazočio njenom pakiranju prije nego se zalijepi za prolazni povjetarac koji će je odnijeti u svijet iluzija s tobom ili bez tebe.
Pristavit ćeš vodu za kavu promatrajući stvari kao da se događaju nekome drugom.
Kava će zakuhati upravo onoga trenutka kada njene meke i okrutne ruke i posljednju stvar uguraju u mali šareni kovčežić.
Sjest će pred svoju omiljenu šalicu s krhotinom na rubu i prizorom Malog Princa koji na svom privatnom planetu zaljeva prpošnu ružu.
Nenje kretnje bit će čista dražest...
...i odlučnost.
Gledat će te ravno u oči prijateljskim pogledom u kojem se ne nazire nimalo žaljenja...
...već smireni zanos slobode.
Nikada prije nije te tako gledala.
Ili će dobiti blagoslov i veselo odlepršati na jutarnjem lahoru, ili ga neće dobiti pa će otploviti poput sante leda na Volgi u zimsko predvečerje.
- U redu je, draga, mogu li barem znati kamo ideš? – upitat ćeš gotovo posprdno s jedva prikrivenim užitkom otpuhujući dim prve jutarnje cigarete.
- Malo ti je gorka ova kava. – rekla je praveći grimasu gađenja.
- Vidim i sam da ovo ne ide. – reći ćeš otužno – Ali zar sva zajednička nastojanja u vjetar?
- Ova kava je zaista gorka... i za nijansu prejaka.
- Nisam čak ni razočaran. Samo sam umoran. Vrlo umoran. Umoran poput sunca koje zalazi na kraju svijeta. Umoran poput psa, a i kako bih drugačije mogao biti umoran pored ovakve kuje.
- Kakva veličanstvena drama?! I sve to zbog loše kave!? – reći će glasom vedrim poput svijetla i zrelim poput dobre brlje...
...ostaviti svoj vreli trag na tvojim usnama i otići nošena jutarnjim povjetarcem poput sante leda na Volgi u zimsko predvečerje.
...ptičice uskladiše cvrkut
...zaostali povjetarac, slatko, kao što je to ona radila, razmrsi ti kosu za dobro jutro
...opojni miris kave postaje poezija
Sretan uzet ćeš telefon; - Bok Sonja. Ah, kakav divan dan. Znaš, ona kuja je napokon otišla. Mislim da bi to trebalo proslaviti uz flašu finog vina i nekoliko dobrih dimova.



























III

Netko nas promatra















































1

S curama smo preko puta u bircu popili kavu. Na povratku smo ih namjeravali pokupiti, ali smo se dogovorili da one odu ako im se ne bude dalo čekati. Na moj upit gdje ćemo Laci je imao već spreman odgovor; «Vozi prema Sljemenu.» kaže i zapali joint.

Parkirao sam otprilike na pola puta do vrha Sljemena, negdje uz rub uske ceste. Ostavili smo auto i stazicom prošetali do odmorišta za planinare. Zrak je bio čist. Zijevnuo sam. Laci je ugazio u pseće govno. Ptičice su pjevale u čast planinaskog božanstva. Nismo vidjeli vepra ni jelena. Nismo vidjeli vjevericu ni miša. Nismo vidjeli čak niti onu ptičicu koja je tako lijepo pjevala. Jedina životinja koju smo sreli bila je čovjek. Ne znam zašto ovo ne piše u planinarskom vodiču.

Sjeli smo u auto i vozili se uokolo tražeći neku birtiju izgubljenu u podsljemenskim naseljima. Takve birtije čisti su nadrealizam. Za razliku od gradskih sterilnih birtija ove imaju dušu - osobnost. Ima ih još sa crvenim kariranim stolnjacima natopljenih gemištom i pelinkovcem, s depresivnom prozirnom konobaricom koja ne zna za osmijeh, osim toga ne zna kako je tamo uopće dospjela niti što tamo radi. Jednostavno se nasukala. Javila se na oglas i dobila posao, prvim ZETovim autobusom ujutro putuje iz grada koji ne stigne zapravo ni vidjeti, jedva uspijeva platiti stanarinu, osim toga niti ne gladuje, malo užitka si pribavi tako da se kresne sa pijanim gostom koji izdrži na nogama do samog fajrunta. Uglavnom je to srednjovječni oženjeni muškarac, obrtnik sa dvoje troje djece i ženom koja, osim što mu se gadi, još ga i bezobrazno uskraćuje u krevetu. Zaključaju lokal i praše se na sanducima u skladištu sve do jutra. Bez ljubavi, bez obaveza, bez osmijeha, lica vječno zaleđenih u iskrivljenoj grimasi bolnog užitka. I jedno i drugo svjesni da im treba samo malo trljanja da razblaže tmurnu svakodnevnicu.

Rutinski smo okretali runde jeftine tekile, jedine koja se tamo mogla naći, ne gnjaveći konobaricu osim što bi smo i nju počastili sa svakom rundom pića. Iako je to nama bilo svejedno ona nije spremala lovu na stranu praveći se da pije. Ne. Svaki put s nama je nazdravila i do dna iskapila čašicu žestice.

Vraćali smo se lagano prema gradu i kasnome popodnevu od kojeg još imamo popriličan komad dana. Slušali smo Missu «Hercules Dux Ferrariae» srednjovjekovni koral Josquina Despreza po Lacijevoj želji. O čemu i sam govori:

…i dok su drugi živjeli životom sela, ja sam pobjegao u neku pripizdinu na krajnjim rubovima metropole u nekom slijepom crijevu civilizacije na gornjem katu kuće nekog vjeroučitelja samca porijeklom iz Hercegovine koji danju dječici osnovnoškolskog uzrasta predaje katekizam, a noću sa rodijacima ispija galone rakije i do zore pjeva ustaške pjesme i tamo sam trošio vrijeme – pušio ganju, vukao lajne bijelog i smeđeg i slušao srednjovjekovne korale…

Prekinuo je priču. Ravno ispred ugledao je damu u nevolji. Možda bi bolje bilo reći stražnjicu dame u nevolji koja je virila ispod prednjeg poklopca trulkastog Golfa boje cinobera. To je probudilo viteški duh u njemu. Namignuo mi je da stanem. Otvorio je prozor sa svoje strane, raširio oči, njušku je gotovo zabio u guzove kojima se uostalom i obraćao;

-Gospa, imate nekih problema?

Osmijeh, frizura, dekolte, ko Willendorfska Venera bog te mazo. Noge, sise, parfem, vrat, nokti, struk, muf. Ona pokaže dlanom pod poklopac odakle se dimilo, slegne ramenima kao da želi reći; jebi ga! i osmjehne se. Laci mi rukom signalizira da pričekam, izađe iz auta, poljubi dami dlan sav očaran i upita je kada? je zadnji put promijenila vodu… ulje… nema se što drugo dimit. Ne čekavši odgovor Laci zabije glavu pod haubu na nekoliko minuta, zdrma malo one instalacije, pa onda ode, od nekud donese kanistar s vodom, nalije.

- Gospa, probajte ga upalit. Sad bi morao kresnut. Znate, osim vode i ulje bi ponekad trebalo promijeniti.

Ona sjedne unutra, okrene ključ i motor se pokrene. Srdačno zahvali i upita ga smatra li pretjeranim ako ga zamoli za nazočnost na suvozačkom mjestu jedan krug po kvartu jer vozi skroz do Osijeka, a možda i dalje do Đakova ili čak do Vinkovaca. Laci sjedne do dame u njen auto pazeći da mu ne smrdi alkohol iz usta kako ne bi ostavio dojam pijanog propalice kakvim se je djelimice i sam smatrao, samo što je on to volio nazivati anarholiberalizmom iako ni sam nije siguran zvuči li to ljepše od pijanogpropaličarstva. Laci me uputi na obližnju birtiju i zamoli me da ga sačekam.

2

Mirisnom unutrašnjošću njenog automobila razlijevao se Ali Farkin, pokoj mu duši, pustinjski blues. «Gledaj, kaže ona skrenuvši pogled sa ceste na Lacija;
«Čovjeku treba glazba koja ti, dok je slušaš, pomaže da zaboraviš bol. Koja animalni život slavi poput božanstva. Uz koju se može plesati i trijumfirati. Glazbu laganih, raspojasanih ritmova, zlatnih, nježnih harmonija, ni više ni manje…», to su Nietzscheove riječi koje je Elfride Jelinek u Pijanistici ispljunula ravno iz usta svojeg studenta Waltera Klemmera i u potpunosti odgovaraju nekakvim mojim pogledima na glazbu.». Za nijansu pojača glazbu. Zoki je poželio da ova probna vožnja što dulje potraje. Bilo mu je toliko ugodno da mu čak ni seks nije padao na pamet. Jednostavno bi se uz zvuke Ali Farke i u društvu ove nenadjebive pičke, ako ne vječno, a ono barem do smrti, njihove zajedničke smrti, tako vozio u tom utopijskom mjehuriću od sapunice s etiketom Golf BLA.

- Znate, počne se prenemagati Laci, možda će vam se činiti patetično jeftino, ali čini mi se da se odnekud znamo. Od prvog trenutka kada sam vas ugledao nisam se mogao oteti dojmu da previđam nešto što bi mi trebalo biti i više nego očito, a govorim vam to zato jer mi se čini da i vi mislite isto. Zar vjerujete da nisam vidio način na koji ste me pogledali, od glave pa sve dolje do cipela dok mojeg prijatelja niste niti primijetili. Jeste li znali da sam u autu bio s prijateljem? Kladim se da to niste znali?

Ona mu dobaci jedan božanski smiješak i upita ga;

- Kaj imate i za mene malo speeda?

- Samo se vi smijte, ali vaša ljepota je čista metafizika. Pripada vam po kozmičkom zakonu. Ne bih se čudio niti da vas je bog stvarao za sebe samo kako bi isprovocirao ljubomoru u svih ostalih otajstvenih bića. Nemojte misliti da ja to svakome govorim, al ja vas naprosto obožavam i ništa ne očekujem zauzvrat. Bit će dovoljno samo da budete. I ja ću zauvijek osjećati ispunjenje i uvidjeti svrhu i smisao moje ovozemaljske inkarnacije. Vi ste od sada moja štićenica, moja inicijacija u viteštvo i zatočenica mojeg smisla. Priznajem, to je veliki teret za vas, ali i velika sreća, pa koja dama još danas ima svojeg privatnog viteza.

I dok je Laci tako trkeljao ona je pozorno vozila i tu i tamo bi ga pogledala sa vedrim osmjehom pod ljupkim rumenim obrazima kojeg nije skidala s lica niti dok je Laci raspredao o tome kako bi se ovako moga voziti vječno, niti kada ju je sa suzama u očima molio da zajedno otputuju negdje daleko, negdje gdje ih nitko nikada neće naći, a oni će voditi ljubav poput dvije sjenke u drevnom japanskom kazalištu, ili će joj on do smrti otimati uzdahe strasti koji će se gubiti u pravcu zvijezda obasjanih bakljama uz muzičku pratnju Mozartove Čarobne frule. Pušit će hašiš sa sjedobradim indijskim fakirom koji se pokriva svojom dugom kosom dok spava na postelji od čavala sanjajući kobrin erotski ples isprekidan udarcima čarobne frule po njušci. Zajedno s dervišima plesat će njihov božanski spiralni ples dok iznemogli ne padnu i zaljubljeno obgrle majčicu zemlju. Probijat će svoje jezike dijamantnim iglama, a nakon toga vodit će ljubav u položaju kuje u plamenom žaru. Zatim će zajedno zamoliti Michaela Jacksona da im pjeva na druidskom vjenčanju na oltaru Stounhangea, potom će proglasiti neka igre počnu. Prije nego je Laci uspio opisati kako je došlo do toga da skandirajuće mase zapaljene prvom kapljom krvi okreću palac na dolje ona je svojom uličnom lađom pristala kraj malo veće lizalice sa znakom STOP na sebi koju je u ruci držao klasični prometni policajac. «Šteta što nije kartonski.» «Ili fotorobot.» «Ili fotomorgana.» «Ili hologram.» «Niste li vi Morgana?» Policajac rutinski zamoli isprave. Morgana kopa svud uokolo, traži nad suncobranom, u kasliću, po torbici u džepovima, bezuspješno. «Ah ostavila sam dokumente kod kuće. To mi se stalno događa.» «Dobro. - kaže policajac - ima li barem suvozač kakve isprave.» Laci iz novčanika izvadi osobnu kojoj doduše još nekoliko dana treba do isteka roka, ali je na njoj adresa koju je Laci davno već zaboravio, a novu nikako nije uspijevao zapamtiti s obzirom na to koliko se često seli. Onog trenutka kada se policajac zabuljio u njegove isprave Morgana pritisne papučicu gasa barem do kraja, gume zacvile na asfaltu, uspije uloviti auto u pravu liniju nakon nekih tristotinjak metara koliko nas je dijelilo od šokiranog prometnog policajca kojeg se još samo majušnog u retrovizoru moglo vidjeti kako govori nešto u svoj toki-voki. Ni sam nije znao objasniti što se to dogodilo u njegovoj glavi u trenutku u kojem je Morgana bez poštivanja prometnih propisa u punoj brzini skrenula u prvu ulicu lijevo iza sebe na cesti ostavivši kaos. Tog trenutka prva misao koja mu je pala na pamet bilo je da je mogao ostati doma i gledati proste filmove, a zatim je, dok je Morgana za dlaku promašila prekrasnu mladu majku koja je pred sobom gurala kolica iz kojih su u nas s hladnom proračunatošću gledala dva nebeskoplava vanzemaljska oka koja nas suočavaju sa sasvim drugim zorom na pojavni univerzum koji je čist od značenja koja mu neopravdano pridajemo i od mentalnih konstrukata koji nam pomažu da se svijet ne raspadne u ništa, podsjećaju nas na rajsko stanje bića koje smo zaboravili, dijete koje izražava istinu o vlastitom biću, a zanesena majka bila je klupko ljubavi, brige i pažnje. «Zar ovo nije najljepši prizor u svemiru» rekao je zadivljen, više za sebe, nikome ne upućujući riječi, više kao da mu se fraza otela sasvim mimo volje, ni protiv ni za. Lijepi ženski profil u totalu, uhvaćen malo iskosa, s nogom u iskoraku, pred njom kolica iz kojih se osmjehuje sunčano jutro na zagrebačkoj Trešnjevci. Morgana je vozila u maniru filmskih kaskadera. Gušeći strah i vežući pojas oko sebe, bio je impresioniran njenom vožnjom. Gdje je ona mogla naučiti tako dobro voziti, tako dobro da se on osjećao gotovo siguran? Podsvjesno se opirući apsurdnoj stvarnosti njegovi misaoni valovi širili su se sasvim drugim frekvencijama i napajali su se sadržajem na nekim drugim valnim duljinama. Svaki prizor koji je ugledao oko sebe činio mu se lijep i neponovljiv. Istovremeno je punim kapacitetom živio na izvorima lijepih sjećanja iz prošlosti i uživao opčaran ljepotom stvarnosti kao takve. Njegov osjećaj mogli bi smo nazvati egzaltacija, ako već ne entuzijazam ili gnostičko otkrovenje iluzornog vela s Arelene. Kao da se doticao sa stvarnošću na jedan osobito prisan način na koji do sada nije navikao. Osjetio se dijelom ljudske porodice, možda bratstva ljudi koji nose zajednički biljeg Siromašnih Vitezova Hrama u suvremenoj sasvim izmijenjenoj i prilagođenoj koncepciji. Vitezova koji se, poput sovuljaga, otkidaju na mainstream jazz ostavljajući plamteće križeve iza sebe. Njihov Baphomet je onakav kakav je oduvijek i bio, barem u Tarot arkanama. A osjećaj nesreće bio im je glavni pokretač u inače nevoljkom sudjelovanju u ljudskoj drami u kojoj drugi biraju uloge za vas ne pitajući se koliko to odgovara vašem karakteru. Tako dobijemo emocionalno deformirano biće protiv svoje volje uraslo u tkivo svakodnevnice slijedeći obrambene mehanizme, kao kakva divlja smokva koja obilno rodi na suhom ispucanom kamenu. Jeste li znali da je jazz intelektualno poticajna glazba? Naročito u kombinaciji s heroinom. Toplo preporučam da budete bez predrasuda i da se bar na trenutak oslobodite svojih najprimitivnijih konvencija i okušate recept ako već ne dva do tri puta godišnje, a onda barem jednom u životu. Još nitko nije umro od pola grama na nos. Osim toga vjerojatno ćete se suočiti sa dijelom vlastita bića koji vas na neki neobičan način nadilazi u svakom pogledu, kao da ste se prištekali na neki suptilni i nepoznati izvor kreativne energije akumuliran negdje duboko u vama. Na sebe same gledat će te kao na nekog tajanstvenog superiornog stranca koji je u stvari vaš izgubljeni rođak u trećem koljenu, a koji se sada eto pojavio samo da bi vas zagušio svojim metafizičkim govorom improvizacijom loveći začkuljasti niz asocijacija koje su, uostalom, proizlazile jedna iz druge i činile neobične strukture čija ljepota tijeka je u stvari prevladala semantička značenja riječi, rečenica i odlomaka kao svojevrsnih misaonih cjelina. Raščlaniti stvarnost na elementarne dijelove i suočiti se ni sa čime.

Morgana je jednostavno proletjela kroz prepreku koju nam je policija postavila na izlazu iz grada. Laci pojma nije imao tko je u stvari ta žena koja tako jebeno dobro vozi, niti je znao o njoj bilo što drugo osim činjenice koja još uvijek leluja na preciznoj vagi sumnje da se zove Morgana, ali nije ga to sada previše ni zanimalo kao ni činjenica da se oni u stvari nalaze u samom epicentru potjere kojoj se je priključio i helikopter iz kojega se na njih obrušavao slap kreštavog glasa filtriranog kroz megafon, a koji samo što nije preklinjao da stanemo prije nego što napravimo veću štetu. Oprosti, kaže Morgana, mogu li ja sada tebi ispričati nešto tome kako je jednoga dana sipila kišica…nemilice…;

3

Kiša nemilice natapa grad. Velike kapi neodlučno klize preko ruba velikog ružičastog kišobrana pod kojim Marina, između dva zalogaja sendviča s mortadelom, otpuhuje dim duge tanke aromatične cigarete. Istovremeno drka po mobitelu i tu i tamo baci pogled na svoj odraz u izlogu ljekarne pred kojom nestrpljivo čeka taksi. Na suprotnoj strani ulice ugleda dimnjačara. Upravo kada se htjela za gumb uhvatit i zaželjeti brdo para i dobar kurac shvati da na sebi nema niti jednog gumba, samo nekakvi čičci, rajfršlusi, vezice, zakovice i slično... jebi ga... baš nema sreće. Upravo je išla na premijeru filma u kojemu je nosila glavnu ulogu.

Zoki se napljugavao i slušao Johnyja Casha sasvim svjestan činjenice da mu život lagano klizi kroz prste i rasipa se nošen vjetrom u nepovrat. Dobro je znao da je život mjesto susreta svjesnog bića sa makrokozmosom. Znao je da život nema smisla i znao je da je tajna u tome da se pravimo kao da je prožet sakralnom uzvišenošću čovjeka u prostoru i vremenu. Dakle, ljudski život Zoki je s promišljenom nježnošću postavio na najnižu točku svoje privatne ljestvice vrijednosti. To mu je dalo slobodu da besciljno luta u apsolutnoj tami, a drži ga još samo nada da negdje postoji mala iskrica svjetla koja iz nepreglednog kozmosa juri ravno u njegovom pravcu. Na njemu je samo da se nađe u pravo vrijeme na pravom mjestu.

Progutao je preostali komadić ekstazija i izišao na ulicu. Iz redakcije su mu to jutro javili da dođe po pozivnice za premijeru novog domaćeg filma kako bi o njemu napisao nekoliko redova za kulturnu rubriku. Film čista klasika. Školski primjer. S jedne strane imamo djevojku provincijalku koja uredno posjećuje svoga supruga u bolnici za umobolne, a s druge je mladić koji izbjegava služenje vojske civilnom službom. I što - smjeste ga na volonterski rad upravo u tu umobolnicu. Premda Zokiju nije bilo jasno kako ljudi mogu uvijek iznova pušiti iste jeftine zaplete i ponovno se u uživjeti u novi, još jeftiniji, ipak mu se svidjela glumica koja nosi naslovnu ulogu. Upravo kao i u životu. Život je dobar scenarij u lošoj režiji. Zoki je jednostavno osjećao da nad njim polako, ali sigurno gubi kontrolu, kao da se tu uopće ima što kontrolirati. Pazi sad - čak su u nekoliko uvodnih scena uspjeli prikazati po dvije manje pričice iz kojih se može iščitati kako je on u privatnom životu automehaničar i istinski zaljubljenik u brze sportske automobile u vječitoj svađi s majkom zbog toga, zbog njene pretjerane brige, a ona je samo supruga prolupalog čovjeka, prolupalog nakon što mu je dijete istrčalo za loptom ravno pod - brzi sportski automobil. Zar biološke potrebe nisu dovoljno ponižavajuće? Trebali bi se možda osjećati krivima i zbog toga što uopće dišemo zrak. Primite moje isprike gospodo, ta ja samo postojim. Najprije su vrlo netrpeljivi jedan prema drugom, ali naravno negdje na kraju prve trećine filma oni se zaljube. Misle da su jedini pametni u ludari. Upravitelj ludare ne misli tako pa smjesti curu u intenzivnu jer mu nije dala pičke. Mladić, lagano, s vremenom, ali vrlo tankoćutno primjećuje da se događaju čudne stvari. I see a darkness. S vremenom se ludara za njih pretvorila u pravu kuću strave. Ipak, napravili su pobunu u ludari i iskoristivši gužvu, kaos i strku zapale ludaru i pobjegnu, opa, upraviteljevim brzim sportskim automobilom u slobodu simboliziranu letom orla u nebeskim visinama i zalazeće sunce kao slatki ružičasti preljev preko horizonta u kojem se topi automobil sa ljubavnicima. I baš kad vam se čini da je film gotov shvatite da ste se ful zajebali. Ulijeću ravno u policijsku patrolu i u metežu koji je nastao ona biva smrtno ranjena od kretenskog policajca koji je sasvim slučajno opalio jer danas mu je prvi dan na dužnosti.

Domjenak nakon filma bio je jednostavan. Švedski stol, mnoštvo alkoholnih i bezalkoholnih napitaka, čopor lica poznatih iz javnog života i neki prilično kvalitetan jazz orkestar u uglu dvorane. Upravo bolna ispraznost ovakvih druženja dovela je Zokija do spoznaje da nije stvoren za novinarski posao i da je ovo što se u masmedijima predstavlja za kulturu u stvari čista prijevara, najbolesniji mogući kičeraj. Bilo mu je jednostavno nevjerojatno da baš nitko od njegovih kolega nema svijest o tome da rade posao koji ima moć utjecati na javno mnijenje, koji kreira sustav vrijednosti, a kako bi i imali svijest o tome kada su i sami proizvod te iste medijske demagogije, a istovremeno su opijeni iluzijom da rade nešto vrlo važno. Čudno je to kako se stvari vrte u krugu i kako cijeli svijet postoji kao rezultat pasivnog prihvaćanja onoga što nam se servira na pladnju ideja. Mediji i općeprihvaćeni sustav vrijednosti vrte se u beskrajnom začaranom krugu. Mjerilo je uvijek ono što nude mediji, a medij nisu spremni ni za dlaku odstupiti od onoga što javnost želi. Tako dobivamo mogućnost da generacijama grcamo u živome blatu svijeta kojeg smo sami stvorili, koji je takav zbog našeg konformizma. U svakom slučaju Zoki je radije lešinario po smradnoj dolini ljudske gluposti nego da radi na baušteli. Osim toga svidjela mu se scena iz filma u kojoj glavna junakinja bespomoćno tumara hodnicima ludare ne razlikujući sebe od vlastite sjene.

Ni trenutka Zoki nije skidao svoj pogled sa prekrasne mlade glumice Marine P. opkoljene pretencioznim osmjesima potencijalnih konzumenata njezine intime. Imala je onu vrstu ljepote koja bi se najbolje mogla opisati riječima koje je izgovorio onaj bizantski episkop kada je vidio neku pjevačicu iz Antiohije. Dugo je, kaže, promatrao njezinu ljepotu, znajući da bi je mogao ugledati i na sudnji dan. Potom je briznuo u plač sjetivši se da on sam manje brine za spasenje svoje duše nego ona za svoje tijelo.

Da je htio biti idiot Zoki bi lako mogao vjerovati da je diva iznad toga, da se u stvari razbacuje uokolo svojom elegancijom iz čisto diplomatskih razloga. Sve je to showbuissiness. Da bi netko došao do malo više para treba biti poznat, da bi bio poznat ne treba napraviti ništa posebno osim umiliti se medijima, a da bi se umilio medijima trebaš biti na istoj razini kao i oni - u istome blatu. Nema ovdje autsajdera, malograđanin instinktivno prozire individualca kao što janje prozire vuka, ovdje je prijevara sasvim nemoguća. Tijelo odbacuje strano tkivo. Ipak, mladu divu, Zoki uspijeva nagovoriti da odu u drugi flor na piće. Njegova duhovitost i drugačiji pogled na stvari bili su propusnica koja otvara i državni trezor bez pola muke, ali ne kroz poznavanje šifre, ništa tako suptilno i jednostavno, već raskošno i u velikom stilu poput - trotila. Mlada diva za njega je mačji kašalj.

jedna nijema kretnja
tek jedan zaustavljeni tren
na mom obrazu
reče mi sve što bi netko
volio čuti
o mekoći ženske puti


Muško ženski odnos u sebi krije klicu ideala univerzalne ljudske zajednice koja se gradi na simpatijama pa preko ljubavi koja u stvari rezultira bijednim pokušajem realizacije projekta - savršeni svijet. Ali sinoć je Zoki prespavao kod Marine. Pomalo mu je bilo neugodno zbog aljkave jebačine. Od zadnje prošlo je toliko vremena da je već zaboravio kako se to radi. Što je vrijeme više odmicalo Zoki se sve više gnušao ljudskih dodira i panično se bojao svake sentimentalnosti. Nikako se prilagoditi, kao da jebe napaljenu gumenu lutku, kam god primi nije to to, najprije prebrzo svrši, a onda nikako da svrši, pa prejako stegne dojku, pa mu pimpek stalno ispada iz vagine. No sve je na kraju ispalo prilično dobro i to isključivo zahvaljujući Marininom angažmanu. Što ćeš, mala ne samo da dobro glumi već se i poprilično dobro jebe. Ipak, neugodno mu je otvoriti oči, najprije treba skupiti hrabrosti, izmisliti opravdanje za vlastitu aljkavost. Najednom ostane bez daha. Njegov pogled se sudari sa Marininim smiješkom. Njeni prstići držali su ga za nos. Govorila mu je da je hrčak. On je ipak insistirao na tome da je krmak i za to je pronalazio mnoštvo znanstvenih argumenata. Bila je predivna i nije se mogao suzdržati a da je ne priupita o onoj sceni u kojoj žutokljuni policajac slučajno opali iz svog službenog pištolja i priču koja obećava happy end pretvori u tragediju. Ahaaa, Alex to ti je super dečko, kaže ona. Možda je to tebi super dečko, a je li super onoj tragično nastradaloj junakinji u tvom filmu? I je li meni jednako tako super?

- Pa zar nije tragična junakinja ovdje pred tobom u tebi i za tebe?

Nije prošlo puno vremena, a Marina sama sebe uhvati kako prijateljicu na kavi davi sa svojim ljubavnim problemom. Nešto nije bilo u redu s činjenicom da Zoki daleko više vremena provodi u kinu gledajući film u kojem je ona glumila nego sa njom. Osjećala se kao supstitut za ženu koju je Zoki zapravo volio, a volio je ulogu koju je Marina igrala. Bio je zaljubljen u filmsko platno. Likovi iz filma koji je tako opsesivno gledao bili su mu stvarniji nego ti isti likovi privatno.


glas u glavi

Ti nikada nisi mogao s drugima dijeliti činjenicu da savršeni svijet isključuje rat, bolest, starost, umiranje i ljudsku iskonsku zloću. Upravo suprotno. Zvijer u čovjeku za tebe preduvjet je idealnog svijeta. Krvoločni jauk zvijeri žedne krvi iz najtajnovitijih zakutaka ljudske duše zapravo je ono što omogućuje bolji svijet kroz promjenu perspektive. Nikada nisi bio toliko naivan i povjerovao da se svijet treba promijeniti, biti bolji. Svijet treba biti upravo toliko okrutan koliko je potrebno da bi smo pomaknuli našu perspektivu do točke u kojoj je on savršen upravo onakav kakav je.

Rat kao najveličajniji uzrok ljudske svekolike patnje, sukus je idealnog svijeta.

4

Kiša. Otužno jesenje popodne. Puštaš pogled iza prozora, niz ulicu, kroz velike kapi kiše i stisnuto grlo. Zveket lanaca upozorava te da se zvijer u tebi otima. Zvijer vezana za tvoje srce. Nekako te je dirnula njena težnja za slobodom, njeni očajnički nagoni da se otkine i ti više nisi pronalazio razloga da ju sputavaš, da ju držiš zatvorenom.

Živcira te šugavo pseto koje stoji na kiši neodlučno u pogledu zaklona koji iskoristiti. Na jednakoj udaljenosti od njega stoji s jedne strane neko deformirano stabalce širokog gustog lišća sasvim zagonetne vrste i za vrsnog botaničara ali sasvim zgodno kao zaklon od kiše, a s druge je drugo slično takvo stabalce, neuspjeli bonzai. Snoopy bi u ovom slučaju uzeo svoju dekicu i zavukao se u prostranu kućicu sa centralnim grijanjem, no to nije Snoopy, bio je to najobičniji kišni pas.

Vadiš iz ormara pomalo izlizanu vojničku uniformu, uranjaš u nju svoje lice i kupiš mirise koji nose sjećanja na prošli rat. Gorko je pritom u grlu. To nije bio tvoj rat. Egomanijaci zaratili ljude kako bi iste opljačkali. U krajnjoj liniji ljudski život je besmislen i bezvrijedan, ali i takav više vrijedi od komada zemlje ili kolorita na zastavi. Oni koji nisu bili zatrovani ideologijom, a nisu bili iz uglednih i bogatih obitelji gurnuti su kao zadnje smeće u taj prljavi rat. Istima su nakon rata dodjeljivane spomenice i navodne ratne povlastice čiju satisfakciju su uživali upravo oni tatini sinovi koji su ratovali u pričuvama, po raznim centrima za vezu, na velikim i lako zarađenim plaćama. Što će ubogaru koji nema s čime prehraniti vlastitu obitelj povlastica na uvoz skupog automobila? Prva i posljednja misao bila ti je; Sve njih nabijem na kurac. I imao si pravo. Iako to nisi htio pretvorili su te u bezočnu zvijer gladnu krvi. Nisi imao mehanizme kojima bi se odupro ludilu masa. Htio ne htio morao si stajati pod kišom granata.

Bilo je to u sanjivoj dolini jednog brežuljkastog grada.

Sjećaš se kao da je danas bilo ono divno kasnoljetno jutro devedesetprve kada su te lokalni policajci prekinuli u pola kavenog gutljaja mamu im jebem blesavu, bešćutnu. Odveli su te lijepo u policijsku postaju i ostavili te da čekaš sa nekolicinom drugih jadnika. Informacije uskraćuju, no nešto se saznaje u hodniku iako vam zabranjuju međusobni razgovor. Čekate tamo neodređeno dugo dok se ne sakupi predviđena kvota ljudi koje će poslati pitaj boga gdje na ratne položaje, u rovove, pod kišu granata. Zatim vas sve skupa preprate do lokalne srednje škole i smjeste vas u jednu od učionica u prizemlju gdje vam staljinističkom demagogijom ispiru mozak pričajući vam o neprijatelju misleći na leševe, pričajući vam o domovini misleći na egopoligon koji ostaje kad se ubogi pošalju u rat, pričajući vam o časti računajući na pljačku, pričajući vam o slobodi misleći na pretvorbu koju će napraviti dok ste vi na ratištu, misleći na radna mjesta koja vas više neće čekati jer će biti budzašto rasprodana i opljačkana, misleći na žene koje će vam ševiti dok vi pijani i umorni žvačete prastaru konzervu suhe konjetine u blatu spačvanske šume, dok vas jebu hibridni bosutski komarci i vreba snajperski metak. U principu htjeli su na konstruktivan način kupiti vrijeme dok iz Osijeka ne dođe vojna policija i pod prijetnjom oružja strpa vas u smrdljivi Čazmatransov autobus. Otkidaju, dakle, iz svakodnevnog konteksta, ustaljenih egzistencijalnih obrazaca koji vam pružaju kakvu takvu sigurnost i prisilno stavljaju u situaciju u kojoj se ne snalazite, u kojoj ne želite biti.

I znao si. U ratu nema nevinih. Samo pristajanje na tu igru moći u sebi sadrži nešto sociopatski, u isto vrijeme nešto djetinje, infantilno. Zastava i domovina, neprijatelj i granice, samo su izgovor…(Svako pristajanje na igru moći, na igru sa životima u ime ideala, domovine, zastave, samo je infantilna sociopatska djetinjarija. Motivi su izgovor. S druge strane nikada nisi sumnjao da drag čovjek ne može biti kriv čak iako su mu ruke okrvavljene do ramena…) Samo vi slušajte karizmatske hipnotizere dragi moji, tko vas jebe, ali znajte da ima i onih koji ne padaju olako u trans jer su već odavno u nekom sasvim drugom transu.

Uzeo si pištolj i odvažno izišao na ulicu ostavivši iza sebe vrata širom otvorena.

Mladi, perspektivni glumac, Alex, sjedio je u ugodnom razgovoru sa svojim društvom pod natkritom ružičastom terasom mondenog kafića niz koju se slijevala mirna mlačna kiša dok su mu lubanju prosvirala dva hica iz pištolja. Krv je prsnula po vojničkoj uniformi. Po prvi puta žedno se napila. I neka je.


5

Vidiš, kaže Morgana, koliko si bio blizu, ja se u stvari zovem Marina, ali možeš me zvati i Morgana ako ti je tako draže, meni je to ionako svejedno u situaciji kada neumoljivi glas poput antropomorfiziranog kukca ponad njih kroz megafon uporno zahtjeva da zaustave vozilo, a niti pola kilometra iza njih tri policijska auta s upaljenim rotirkama jure za njima.

Konačno, više nisu imali kuda. Ispred njih cesta je bila blokirana dvama policijskim, vozilima što su išla za njima i bila su se primakla već sasvim blizu. Helikopter je bio iznad. Iz megafona se čuje; …iziđite iz vozila s podignutim rukama i sve će biti u redu… Morgana iziđe van, dva policajca ju otprate do njihovog interventnog vozila, Laci je ležao na cesti licem prema dolje s uzdignutim rukama i raširenim nogama dok mu je policijski pištolj bio uperen u glavu. Dva policajca vezala su mu lisice, podigla ga na noge i odveli prema interventnom vozilu, pokazali su mu prstom i rekli;

- Nasmiješite se, ovo je skrivena kamera.

Laci je pukao. Rascmizdrio se ko zadnji krepil. Odveli su ga do Morgane i rekli; Imate čast upoznati našu glumicu i kaskaderku Marinu P. Majka sa djetetom u kolicima bila je također glumica, uzeli su s porodiljskog nju i njezinog sasvim majušnog sinčića Leonarda kako bi snimila nekoliko scena. Svi policajci bili su glumci u dobro uigranoj ekipi televizijske zabavne emisije. Laci je otišao u pičku materinu.




Moć preobrazbe stvarnosti.

A da li je ova priprema ispravno i valjano učinjena poznaje se po pojavljivanju Tvari Sakramenta, a također po njegovom okusu. Jer, nije uzaludno napisano u Knjizi Sudaca, ''što je slađe od meda, i što je ljuće od Lava?'' A da je ovu tajnu objavio Sveti Duh jasno je iz Samsonovog odgovora; ''Da niste orali na mojoj junici, ne biste pogodili moje zagonetke.'
A.C. De Arte Magica



Doba je kada crna kava ustupa mjesto mirisu kuhanog vina. Dva tri klinčića, malo cimeta i poprilično izblijedjelo sjećanje na neke stvari koje su se dogodile, a da se možda i nisu trebale dogoditi, kao i na one koje se nisu dogodile a bilo bi dobro da jesu.

Povratna informacija tvoga postojanja.

Cijeli dan obojen je u sivo sa gdje kojom mrljavom kapljicom kiše. Jedan od onih dana kada čitavim bićem prolaze srsi užitka još i prije nego što ustanemo iz kreveta, prije nego što otvorimo oči i to od spoznaje zaštićenosti zidovima i toplinom. Odlučio si ga proživjeti sasvim sam i u miru, namačući se u kuhanom vinu i duboko uvlačeći dim marihuane hodajući po stanu od sobe do televizora, od televizora do kupaone, od kuhinje do kompjutora i obratno, a može i svejedno, samo neka što dublje potoneš u ovaj sjetan jesenski dan. Na zov ulice koja se protezala iza prozorskog stakla odgovarao si tako što bi se povremeno uvlačio u krevet pokrivajući se dekom preko glave zamišljajući da si larva koja ne znajući za leptira čeka proljeće. Svako malo izvlačio bi se iz svoje kukuljice ne bi li onako napušen stao pred veliko ogledalo i provjerio jesi li već postao leptir. Ali svaki put u ogledalu ugledao bi ljigavog crva ne vjerujući da tako može izgledati potencijalni leptir. Ne, leptir nije tvoja perspektiva. No, možda bi se tvoj crvuljak među nogama, trenutno vrlo sličan ugašenom opušku, jednom mogao pretvoriti u megadildo blistave osobnosti.
Jednom.
Možda.

Beskraj grbavih pasa laje.
Cjepivo protiv iluzije ne djeluje na svakoga jednako.
Dominantni mužjak ima pravo na ženku.

Izvoli.
Sjedni.
Zapali.
Stavi noge na stol.
Slobodno.
Bez ustručavanja.
Kao da si doma.
Što?
Doma ne stavljaš noge na stol?
Dobro, onda kao da nisi doma.
Kao da si kod mene doma.
Što?
Nisi kod mene doma?
Pa gdje si onda?
Kod sebe doma.
To onda znači da sam ja kod tebe doma.
Da.
Bez obzira, slobodno stavi noge na stol.
Zapali.
Izvoli.
Ne pušiš?
Ok, onda ću ja zapaliti umjesto tebe.
Evo, stavit ću noge na stol, jer ti kod sebe doma ionako ne stavljaš noge na stol.
Nadam se da nije nepristojno ako to ja učinim umjesto tebe.
Pomalo je – kažeš.
Jebi ga.
Ne znam što bih ti rekao.
U stvari – tko tebe jebe prijatelju!?

Ležiš već nekoliko dana. Neodlučan si. Ovako dok ležiš imaš osjećaj da možeš što hoćeš. Pred tobom su mogućnosti svih vrsta. Odabereš li samo jednu jedinu – ograničavaš se. S druge pak strane ograničen si da bi ih odabrao sve odjednom, pa čak i da bi ih odabrao nekoliko odjednom. U jednom jedinom trenutku možeš raditi samo jednu jedinu stvar. Jadno, zar ne? Ne preostaje ti drugo nego da ležiš tako dok ne umreš, dok se ne usmrdiš, dok se ne raspadneš dok ti se koža i kosti ne pomiješaju u jednu smrdljivu kašu koju će grbavi psi razvući po gradu i golubovi u svojim utrobama ponijeti u visine i tako dok svi oni skupa ne krepaju i dok njihovi crvi ne krepaju i dok ne krepaju crvi koji se hrane krepanim crvima i dok se sasvim ne rasplineš u mogućnostima svih vrsta... ali i to je samo jedna jedina mogućnost.

Kada dođe ljeto odlaziš na salaš i tražiš se u hranjenju svinja.
Sam.
Miris jutra.
Miris beta-fenil-etialkohola.
Ugodan smrad svinja.
Sjediš na verandi bez ikakve mogućnosti ometanja od drugog.
Ispijaš kavu i meku slavonsku rakiju.
Sa strane pripremljen džoint, a u tebe, s potpunim nedostatkom potrebe za razumijevanjem, uporno gleda jedno blatnjavo svinjče.
Slatko i blatnjavo.
Mljacne ovdje, zarokće tu i tamo pazeći pri tom da odviše ne poremeti tišinu slavonskog jutra.
Iza ravnice spačvanska šuma pogledom prelazi u tvoje stanje bića.
Sluti se sparan dan.

Svjetlo jutro
Roktanje svinje
Ravnica
Šuma
I
Ja ne

Pališ džoint kako bi produbio ovaj specifični zen trenutak i u njega unio još više egzotike bliskog istoka.
Bivaš još istočnije od najistočnije točke zemljine kugle.
Brišu se prostornovremenske oznake.
Još jedna rakija i put pod noge.
Preko ravnice.
Kroz šumu.
Do prvog najudaljenijeg komšije samo kako bi s njim popio još jednu.
Boli te kurac što nisi slavonac.
Tamo, na salašu, sunce ljepše cjeliva tvoju dušu.

Sunce je prešlo lijep komad prema zenitu. Dohvatio si se ruba šume. Znao si da jedino strava od vlastite praznine vapi za identifikacijom. Regionalnom, nacionalnom ili bilo kojom drugom. Svaki identitet je zaštitni sloj između nas i svijeta. Persona s personom priča. Maska se obraća krabulji. Identifikacija s obrazinom potpuna je. Identitet je ograničenje i ropstvo.

Na susjednom salašu presreće te pitomo lane. Pomaziš ga. Tor je pun smaragdnih grbavih pasa. Pomislio si kako je sa svinjama ipak ljepše.

Ruka na ramenu.
Stari lola se smješka i toči rakiju.
Ne razgovarate.
Riječi su puko sredstvo kako bi se održao kontakt.
Pažnja na drugoj svjesnoj jedniki.
Komunikacija tinja pod pepelom riječi.
Što ono bijaše na početku?
Kaos.

Kaos bijaše na početku, kaos je sada i kaos će ostati zauvijek.
Ne zavaravajmo se moj komšija – uzgoj smaragdnih grbavih pasa isplativiji je od uzgoja svinja. Zakoni tržišta ne pitaju što se nama više sviđa.

Onako zarakijan do bola pričaš mu kako si prošle godine na nekoj aukciji u Londonu za petsto funti kupio autentičan ugovor o prodaji duše đavolu potpisan krvlju vještice iz srednjega vijeka.
On tebi govori o tome kako je upravo sastavio oporuku u kojoj zahtijeva da se nakon što umre skuha njegovo truplo i od njega napravi svijeća koju treba uručiti ženi koja je jednom davno iznevjerila njegovu ljubav. Ona bi oporuku trebala pročitati po zalasku sunca uz svijetlost te svijeće. U oporuci stoji da dvije trećine onoga što posjeduje ostavlja ženiniom sadašnjem suprugu kao zasluženu kompenzaciju onome tko se njome 'usrećio'.

Poslijepodne bilo je sparno kao što i treba biti pred ljetnu oluju. Stari lola zaspao je pod težinom dana i umoran od rakije. Nije ti se ostajalo. Procijenio si da do salaša možeš stići prije oluje. Želio si doživjeti oluju sam u svoj njezinoj punini. Ona kao da se dešava unutar tebe. Izvana dobivaš samo potvrdu. Teška sparina, pritisak u cijelom biću i električna napetost koja vapi za trenutkom pražnjenja, sat dva pljuska i gromova i čitav taj bijes boga Tora kao da se u tebi dešava. Kaos identičan primordijalnom Kaosu. Pljusak. Prolom oblaka. Grmljavina. Sve bliže i bliže, zatim udara sasvim blizu. Jezovito blizu. Slatka jeza. Kiša se smiruje. Staje. Grmljavina odjekuje još samo iz daljine. Sve veći je razmak između bljeska i udara groma i po ustaljenom scenariju još se zalazeće sunce stigne pojaviti prije samog smiraja koji osjećaš oko sebe i u sebi. Još samo sjena dana, apsolutni mir, veličanstveni strah usamljenosti jedinog bića u svemiru, osjećaj moći, miris žudnje za sjajem novoga jutra.

U zadnji čas uletjeti pod strehu potleušice.
Kiša pada odozdo prema gore.
Natprirodno mračno.
Unutra ne ulaziti.
Sjesti pred vrata i smotati jednu.
U glavi se vrti neka nepoznata uhuugodna arija.
Dovršiti cigaretu.
Ugaziti ju nogom.
Zaustaviti melodiju u glavi.
Ništa.

Pitanje koje upravo upućuješ samome sebi tri je dana starije od fetusa i glasi – tko sam ja?
Nemaš pojma.
To ne uspijevaš shvatiti.
Sve što si ikada radio bilo je u nadi da ćeš to shvatiti odnoseći se s drugima.
Jedino u što si siguran to je da si neupotrebljiv.
Ni jedan aspekt ljudskog života nije te uspio privući tako snažno da bi povjerovao kako se u njega isplati ulagati trud i vrijeme.
Recimo da nisi imao sreće pa si sticajem okolnosti postao filozof.
Da si imao samo malo više sreće i da si se mogao pretvarati da imaš i trunčicu vjere u bilo što jamačno bi postao svećenik.
Za tebe bilo bi to idealno – voliš use, nase i podase, a ne voliš raditi.
Ti si samo mamurni nitko i ništa.

Masturbirati na ideju da potpunom neznancu pričaš o sebi.
Masturbirati na plijesan i na odlomak iz knjige koja ti se slučajno našla u rukama.

Mislim da je to bio najjebozovniji, najpopaljiviji i najerotičniji trenutak u mojojoj kratkoj ali bogatoj jebačkoj karijeri. Možda zbog bizarnosti situacije ili zbog nečega drugog, ali moja pizda bila je usaftana poput meko kuhanog jajeta razljepljenog po tanjuru ili po zidovima ili po ulicama svih gradova širom svijeta. Predamnom se otvaralo carstvo nadolazećeg užitka kojeg nisam željela prebrzo potrošiti. Sam užitak svršavanja željela sam odgoditi na najudaljeniju točku vremena od sadašnjeg trenutka u sadašnjim prostornovremenskim koordinatama – može i računano po Greenwichu. Prostor između početnog impulsa strasti i svršavanja bio mi je čarobniji od najčarobnijeg orgazma. Ta dobro znana putanja čula od početne do završne točke bila je poput Odisejevih putovanja.

U trenutku svršavanja zatulio si tužno poput odbačenog kojota u noći punog mjeseca.
Vizija Kristova raspeća koja kulminira u doslovnoj identifikaciji s Raspetim.

Zadigla je svoju suknjicu, pomaknula gaćice u stranu i mazila si je klitić prstićem kojeg je povremeno močila u svoju picu.
Jesi li zbunjen?
Najprije si pomislio izvaditi ga i ponuditi joj na pušenje.
Odlučio si ipak prihvatiti to kao element njenog narativnog zanosa.
Svojom lijepom stražnjicom mahnula ti je nekoliko puta pod nosom.
Uhvatila te za dignuti kar onako preko hlača.
Trljala ga je tako od jaja do glavića i obrnuto istovremeno miješajući dupetom toliko blizu tvoje mravojedove njuške da si mogao osjetiti sladunjave mirise njenih sokova iz međunožja.
Povukla se prije nego što si svršio.
Sjela je na onaj ušljivi krevet i umotala se u ono malo krpica koje je do maloprije imala na sebi.
Ljupko se osmjehne, zatrepta okicama i upita te jesi li za seks.
Rekao si joj da može, ali da preferiraš isti bez redukcije svijesti.
Transracionalna jebačina.

- Vaša visosti – ljupko se nakloni – čime vas mogu uslužiti?
- O, ljepotice, sretan sam što prepoznaješ igru koju je Satan igrao na zadnjem sabatu.

Nježno ljubeći njen vrat u uho si joj šaputao svoje najskrivenije želje.
Legla je u krevet i zaspala snom.
Zovite me SNOM.
Ja sam gospodin Snom.
Dotični gospodin Snom oslobodi se odjeće i nježno se, da je ne probudi, uvuče maloj tamnoputoj kujici u krevet.
Ona je svoju ljupku i oblu stražnjicu priljubila uz njegov nabrekli ud.
Spustio je njezine gaćice i položio svoj kurac na samu pičku ispod njenih guzova.
Dugo je tako uživao u opojnim mirisima međunožja, pazuha i slatkog parfema iza uha.
Kada je ona već tvrdo usnula on ga je polako, pazeći da je ne probudi, ugurao tamo gdje mu je mjesto, a potom je i sam zatvorio oči kako bi se stopio sa Snom.


Noću
Na pola puta
Ka snu – bezdanu
Mladi vuk
Bratski liže
Rane moje savjesti
Sa obraza sramnog
I tako smiren i raznježen
Nestajem
U ružinoj palači
Cvijeća cvijeća cvijeća
Sna
Miris Jarca i ljubavnih sokova
U cik zore
Na rubu močvare
Krvavi otisak kopita
U blatu
Pored vrbinih mladica

Pogled zapinje za rub dana.
Pored tebe ona koja miriše na blud.
Ustaješ, ulaziš u polumrak i pališ cigaretu.
Stojiš pored prozora i guštaš se na prvu jutarnju zraku sunca.
Kroz dim gledaš odsjaj na horizontu ponad tajanstvene spačvanske šume.
Masni krmak ševi družicu.
Zadivljen stojiš pred čudom novoga dana u svijetu koji se događa sam po sebi svjestan da si i sam dio tog čuda.
Bludnica je ustala i bez riječi prionula na pušenje tvojeg kurca.
Ekstaza svršavanja dodala je snage prvoj zraci da se probije u dan i otvori put bljesku sunca koje ljubi svijet za dobro jutro.














































IV

Grande finale
















































Bila je već davno prošla ponoć kada je Zoki na okretištu tramvaja na Savskom mostu prokockao posljednju kunu. Rulet ga nije išao, cure ga nisu jebale ni pet posto, u stan na Trešnjevci nije se mogao vratiti jer mu je gazdarica promijenila bravu. Bio je faktički izbačen jer nije mjesecima plaćao stanarinu. Njegova uvjerenost da će jednog dana dobiti brdo para na kocki bila je impresivna. O kockanju, kockarnicama i kockarima znao je uistinu sve. Njegove priče bile su toliko zanimljive i nevjerojatne da sam mu jednom predložio da napiše knjigu, čak sam mu velikodušno ponudio i svoju pomoć iako sam već duboko bio u nekim sasvim drugim literarnim projektima. Predložio sam mu u stvari da dva puta tjedno uzmemo flašu vina, bacimo na stol šaku trave, uključimo kazetofon na snimanje, lagano rolamo, po mogućnosti na zadanu temu, a kasnije bi to lijepo mogli prekucat na kompjutor i posložiti u neki teorijskozabavnoakcijski Priručnik za siguran dobitak u casinu. Otada ga ta ideja ne napušta. Kada je vidio da ja uistinu ne pronalazim vremena ma koliko bi to želio, da ne uspijevam pronaći niti najmanji rascjep između obaveza, počeo je tom idejom gnjaviti neke druge ljude. Zadnjih nekoliko godina u stvari umišljao je da piše knjigu. Sad kad razmišljam o tome čini mi se da bih ja i uspio pronaći vremena kao što uostalom za sve uspijevam pronaći vremena ako to uistinu želim, ali sam ga procijenio kao nesposobnog za takvu vrstu projekta koji je ipak pretjerano zahtjevan da bi mi oduzimao vrijeme i energiju.

Bila je već davno prošla ponoć. Zoki vadi posljednju cigaretu iz zgužvane kutije i pripaljuje. Otpuhuje dim u ljetnu noć hodajući prema srebrnkastoj Savi nad kojom je bujao mjesec. Razmišlja o tome kako će jednog dana, čim se malo sredi, čim mu to životne okolnosti dopuste, čim ga Kairos pomiluje po njegovoj psećoj glavici, ipak napisati tu knjigu, pa makar i bez ičije pomoći. Mogao bi recimo obrađivati temu po temu, od karata i kartaških igara, preko ruleta, blackjackova i tako dalje ako treba do lota 6/45 i sportske prognoze, zajedno sa svim proračunskim tablicama koje je vrtio u glavi, sa svim izračunima najčešće izvučenih brojeva u proteklih pet godina, sa njihovim prosjekom, varijablama, vjerojatnostima i srećom. Čini se da je ipak sreća ključni pojam kada je hazard u pitanju. Knjiga bi se recimo mogla zvati Hazarder to bi bila knjiga o njemu samome, ali nigdje se to u stvari ne bi vidjelo, diskurs bi bio općenit, samo on bi znao da se radi o njemu. Samo on i oni koji su ga dobro poznavali. Ili možda da se knjiga zove Sreća? A, ne može sreća. Hazard i sreća se isključuju. U jednom momentu Zoki postane svjestan paradoksa. Postane mu jasna razlika između znanja i spoznaje. Za razliku od znanja spoznaja uključuje biće i njegovu korjenitu promjenu. Ugledao je splav birtiju na Savi. Nije bilo nikoga. Zadnji gosti već su otišli. Otišao je tamo. Pronašao je nekoliko solidnih opušaka i strpao ih u džep. Sjeo je na jednu stolicu, na drugu je stavio noge i pušeći promatrao zvjezdano nebo i tijek rijeke. Tko bi rekao da odbačeni opušak ima toliko dima? Ne bi ga se posramio ni egzekutor u Buchenwaldu. Kak se ono veli; Krematorium, ausmachen! Raskopčao je šlic, izvadio kurac i izdrkao ga na brzinu. U teškim trenucima drkanje mu je često pružalo jedinu utjehu. Nije se previše opterećivao s onime što donosi sutra. Sada je u redu. Sada je zauvijek. Osjećao se slobodnim, gotovo asketski. Okrenut od svjetovnog života prema unutra, prema kontemplaciji. Prema vlastitom najintimnijem biću odnosio se s punim poštovanjem, kao što se Jung odnosio prema svojem Filemonu, ili Crowley prema Augoeidesu. Bio je slobodan od posjedovanja bilo čega. Nije mu padalo na pamet da je asketizam dobro opravdanje za nesposobnost. U idiličnom doživljaju rijeke na mjesečini uporno je izbjegavao osjetiti smrad koji je iz nje isparavao. Vidio je samo ono što je želio vidjeti. Osjetio je samo ono što je želio osjetiti. I baš ga je bolio kurac. I kako ga je umor sve više i više oduzimao njegove misli poprime tok ljubavi koje nikada nije imao, ljubavi koja poništava strah od smrti ili ga svodi tek na neznatnu, najmanju moguću mjeru, ljubavi u kojoj ne postoji prolaznost iako je prolaznost sukus ljubavi… i ljepote, ljepote, ljepote, ljepote…

Tek kada ga je grubo prodrmao nogom Zokijev pogled sretne se sa bezličnim pogledom brkatog starijeg muškarca koji ga upita da zašto spava ovdje. Ništa, kaže Zoki, napio sam se i ovdje zaspao. Brkati ga sumnjičavo pogleda i upita ga ima li gdje spavati. I Zoki mu ispriča toliko tužnu i tešku životnu priču. I kako je odrastao po sirotištima i kako ne zna ni tko su mu otac i mati, i kako je iz Srbije u Zagreb pobjegao pred novačenjem, nije želio ubijati hrvate i musliće koji mu nisu baš ništa skrivili, osim toga ni mrava ne bi zgazio, i kako je teško bilo biti Srbin beskućnik u hrvatskoj za vrijeme rata, kako ni danas nema isprava niti kakvih građanskih prava, kako se izdržavao prodavajući bižuteriju i živeći kao podstanar… i kako uostalom i nema gdje spavati. Evo ti ključeve, počisti malo ispred lokala, otvori terasu, vidim ispred lokala si već počistio, barem čikove, ipak još malo pometi, u kasi imaš novaca za vračanje i možeš početi raditi. Ako želiš naravno. Ali prije svega skuhaj kavu sebi i meni. Ja ću dužu bez mlijeka i šećera. Neke stvari Zoki je, razumije se, i prešutio. Prešutio je primjerice…

Zoki je već od prije imao iskustva s konobarenjem tako da nije bilo nikakvog problema. Gazda mu je unaprijed dao nešto novaca neka si iznajmi stan. Svaki dan ušićario bi neku lovu, prevario nekoliko gostiju ili jednostavno uzeo iz kase kasnije se snebivajući nad manjkom i odlazio u obližnji kasino, najobičniju mračnu spilju prepunu privlačnih treperavih svjetala u boji, pravi kontrast Zokijevoj sivoj i ispraznoj svakodnevnici iako bi površnom promatraču, koji u principu ne želi imati posla s takvom vrstom ljudi, Zokijev život izgledao beskrajno uzbudljiv i krajnje romantičan. Prodaje bižuteriju, živi u iznajmljenom stanu, nema riješen socijalni status, ispija kavu s klošarima na Trešnjevci, nastupa lagano plemićki, ali više decentno patetično, siroliverovski, površinska mimikrija, biološka prilagodba, preko ljetne sezone odlazi negdje na obalu i zaradi puno para, pojavljuje se za blackjackom sa šljivom ispod oka, rukom u gipsu ili u zavoje obmotanom glavom i u nekoliko sati potroši sve pare koje je zaradio proteklo ljeto, a zatim odlazi spavati pod most, prednji zubi mu nedostaju što postaje očito kada se osmjehne ljupkoj dami koja zastaje kako bi vidjela razne modele Zokijevih naušnica za koje vjeruje da ih je osobno dizajnirao, što i ne bi bilo nevjerojatno, puno pije, uglavnom pivo, puno puši, uglavnom grbave kurčeve starim smrdljivim pederima iza grma u botaničkom vrtu ili se u nekom zagušljivom javnom wcu nateže sa nekoliko pedera odjednom nastojeći zadovoljiti njihovu neizmjernu pohotu za pedeset kuna po ejakulaciji, sam je vječno nedojeban, a svaka heteroseksualna jebačina uredno ostavlja masnicu pod okom koju je zaradio od pijanog ljubomornog dečka nasilnika, obožava kičeraj, prepoznaje ga na prvu, reflektira ga, u svoje prazne džepove ljude vabi ustima punih para, odlično bi prošao kao lik iz nekakvog poststrukturalističkog crtanog romana, možda neki vrlo važan sporedni lik koji se pojavljuje uvijek isključivo kako bi popunio prazan hod u scenoslijedu, uvijek s cigaretom, slijep od dima i slijep zato što jednostavno ne želi vidjeti i stoga dopadljiv jer izaziva sućut jer se prepoznajemo u njemu jer se lako poistovjećujemo jer ga volimo kao što volimo sebe same, ako ne i više, sve u svemu isprazan lik bogate vanjštine, isprazan u svojem egzibicionizmu, nenadjebiv u svojoj sposobnosti da opstane u gradu koji s lakoćom guta i one najjače, najbogatije, najsposobnije jednakom pohlepom kao i one najubogije i najbjednije, dakle lik bez kojeg se ne može, lik koji nema alternativu niti ju treba, nenadomjestiv poput heroina pod kožom, marginalan i samorazumljiv poput mirisa svježe pečenog pereca.

Nakon dva tjedna gazda se uvjerio da Zoki dobro radi i odlučio mu je povjeriti lokal tih mjesec dana koje namjerava provesti odmarajući u svojoj vikend kući negdje na morskoj obali. Ostavio mu je ključeve, brojeve mobitela na koje ga može dobiti bude li problema, objasnio mu je kako želi da radi obračun i rekao mu je da si svaki dan iz kase slobodno uzme sto kuna za gablec što mu neće odbiti od plaće već da mu je to svojevrsna naknada za odgovornost.

Već prvi dan ubogi Zoki je cijeli utržak, u namjeri da ga podupla izgubio u nekoliko obrtaja ruleta. To ga i nije previše brinulo, nadoknadit će to već sutra. Sutradan je ponovno izgubio cijeli promet u svega nekoliko minuta, zatim je od kamatara koji su u kockarnicama uvijek pri ruci posudio još toliko novaca koliko je ispušio, a onda još toliko i još toliko. Sve je izgubio, ali Zokija to i nije previše brinulo. Nije ni trepnuo. Sve je završilo jedne ljetne noći, iste one noći kada je Zoki polijepio vlastite osmrtnice po cijelom gradu, i iste one noći kada se gazda lokala iznenada vratio s putovanja i zatekao Zokija kako pajserom ulazi u sef s parama. Zoki je tri dana i tri noći sjedio zavezan u lokalu na podsmjeh gostiju. Zatim ga je, na odmaku posljednje noći, skupa sa stolcem za koji je bio vezan bacio u Savu. Neka ga voda nosi. Odonda nitko o njemu ništa nije čuo. Kasnije smo međutim negdje u njegovim papirima pronašli fajl s naslovom Art of Retard. Umjetnički čin koji vlastite žrtve suočava sa konačnošću, što znači, sa samima sobom.


*

Ne znam postoji li lošiji usud od usuda čovjeka sposobnog za rast zatočenog u maloj, ograničenoj, teško primitivnoj, frustriranoj i samim tim hajkaški raspoloženoj sredini u kojoj je svatko osuđen na svakoga. Takva sredina isključiva je prema svakoj različitosti, uostalom prema svemu što joj je strano i nepoznato, što nadilazi njene ograničene okvire – tim više ako je ona u svojim zmijskim njedrima othranila takvog nesretnika. Takvom čovjeku slijedi niz nesretnih okolnosti već od samoga rođenja koje su ustvari rezultat negodovanja kolektivnog nesvjesnog duha koji naviknut na plamen svijeće odjednom biva zasljepljen pojavom sunca na horizontu, zgrožen nad slutnjom novoga dana, novoga vremena koje po definiciji obezvređuje najviše svetinje, iluzije na kojima svaka jedinka čopora gradi svoje egzistencijalno biće. Pojavio se napokon netko tko će spaliti sve zastave jer su besmislene pored sunca na nebu i koji će lunu vjenčati sa omfalosom. Je li netko čuo za epizodu u kojoj se Alisa u zemlji čuda podala Malom princu koji joj je zauzvrat otkrio tajnu neuhvatljivosti bijeloga zeca? Zajednicu na okupu drži i pokreće mržnja prema neistomišljenicima i fanatizam, a ne ljubav prema bližnjemu. To je znao i Hitler koji je naciji poklonio židovsku rasu kao objekt mržnje. Upravo zbog takvih kretena danas gladujem i tražeći po iznajmljenom sobičku bih li se našao kakav komadić čokolade ili bilo što slično pronašao sam – kikiriki. Radim za kikiriki. Kako je to surovo istinito.

Želite li znati kako se kreten u stvari osjeća, samo izvolite – navucite na sebe navijačku crveno bijelu kariranu majicu, sjednite si negdje na terasicu nasuprot velikom LCD monitoru na kojem se odvija utakmica svjetskog prvenstva, naručite hladnu žuju i lagano ju ispijate zajedno sa Thompsonom u pozadini. Inicirani ste. Eto, tako se osjeća kreten. Jer kreten se ne rađa, kretenom se postaje.

Ipak. Mali grad je opasan. U malom gradu svatko svakoga poznaje. Mali grad nikada ti neće dozvoliti da ga nadrasteš, a i ako ti to i nekako uspije mali grad nikada ti to neće moći oprostiti. I što više rasteš. Što su ti tješnji njegovi okviri to on čini veći pritisak na tebe. Ukoliko osjećaju da si širi nego što bi to u stvari trebao biti, širi nego što je to malograđanskim moralom propisano, ne preostaje ti drugo nego da bježiš iz svojeg malog grada. Veliki grad za početak nudi iluziju mogućnosti izbora i da bi u njemu opstao moraš naučiti samo dvije stvari – služiti i gubiti.

Služim i gubim!














































Pišući prodrijeti u slatku ružićastu sobu satkanu od najdražesnijih djevojačkih snova.
Biti vrelo sa prštavim vodoskokom na kojem se oslikava čitava lepeza duginih boja sa svim pripadajućim nijansama.
Čudesni krajobrazi duše.
Vrata su svima širom otvorena.
Unutra tragovi stopa.
Dašak ljupkih koraka lijepe djevojke zaogrnute ljiljanima i ružama.
Ostane tamo igrajući sa tajnim osmijehom na licu i sjajnih očiju.
Dok ne ostane bez daha.
Dok joj ne dosadi.
Dolazi zatim druga.
Još ljepša i još smjelija jer ostade duže.
Ali ipak i ona ode.

Nek ide samo, jer ja sam tek izvor na proplanku Himalaya i postojim samo u trenu izlaska sunca.

Ipak, čekat ću jesen da ljiljani pognu svoje glavice u čast zimske ravnodnevnice, i ruže da pospu svoje mirisne latice po putu ljubavi, a sve djevojke da puknu obnažene u punom sjaju pred mojim okom sunca. To će mi biti najljepša hvala za radosti primanja i muke davanja, kao i za radosti davanja i muke primanja.

U rukama držim otiske tugaljivog pjeva tužnog crnog dječaka iz doline rijeke Kongo.

Ostavi si vremena da lijepiš mrlje svojeg sjebanog mozga uokolo po zraku u ritmu melodije ksilofona istovremeno dozvoljavajući bubnju da te prizemlji tu i tamo samo kako bi zatitralo u vakuumu koji tenor saks ostavlja iza sebe.

Jednostavno prestani disati.
To zaista više ne moraš raditi.
U stanju u kojem se upravo nalaziš disanje je puki atavizam koji vuče sjeme iz zaboravljenog vremena u jednoj zemlji izgubljenoj u beskraju zvijezda.
Naslijeđe jednog svijeta kojeg jedva da se možeš prisjetiti.
Slobodan si od disanja poput golubice koja ničice pada probodena amorovom oniks crnom strelicom.
Sada zaista više ne moraš disati jer ti si taj dah koji udišeš i izdišeš.
Dah koji se kondenzira iz beskrajnog svemira poput božanske rose u liku najosobnijeg duha i najkonkretnije tvari.
Nemoj da te molim.

Tako bih se rado survao niz planinu, ali kakvog bi to smisla imalo? Vrlo rado eruptirao bi poput Vezuva u danu njegova gnjeva – kad bi to imalo smisla.

Ovoga trenutka zaista prestani disati.

Primitivnom snagom nagona duše nudim osjećaj beskrajne radosti – posljednjim trzajem živoga srca koje cvrći nad paklenim ognjem i beskrajnom silinom slobode od iluzija.

Nema suviška.
Prazan.
Ne dijelim.
Za danas zatvaram dučan svojih fantazija.
Od pustinje napravit ću instalaciju svjesne jedinke suočene same sa sobom.
Um nema oslonca u pustinji.
Onemogućeno mu je da se lijepi za slike i njima pripadajuće ideje.
Poludjeti ili se suočiti sa svijetom vlastitog uma.
Ovdje nema razlike.

Miris vjetra sa južnih mora.
Crveni pijesak škripi pod nogama.
Ljudi ne postoje.
Samo vijugavi trag otrovnice u pijesku kao rutinska prijetnje krhkome postojanju.
Siktanje otrovnice.
Rika zvijeri koja se krije u mnoštvu.

Što vam je potrebno da bi se rasplesala vaša duša uokrug poput derviške ekstaze, poput spiralnog sunca ogrnutog u dugine boje i poput sjebanog kojota u vječnoj noći punog mjeseca okovanog u srebro?

Došao si kući, istuširao se i izabrao The Chlash za večeras jer dođu ti nekako kao engleska varijanta domaćeg dvokoraka za punkere. Kao da su baš oni krivi što radiš kao magarac na speedu i u totalnom si kurcu s lovom i što neke stvari ovdje ne štimaju.
S briga priječi na glazbu za sanarenje.
Prepustiti riječ čežnji.

Želio bih vidjeti tvoja preslatka stopala večeras.
Tvoj ljupki mali taban, tvoj najnesvjesniji i najmoćniji element.
Osjetiti dodir tvoje nježne kože pod svojom drhtavom rukom i gledati te pri tom u oči.
Sučeliti se otvoreno sa tajanstvenim pogledom uzbuđene ženke.
Ona se sprema.
Vreba.
Da te proguta njima nakon parenja.
Poput crne udovice.
Te ruke bogomoljke oko moga vrata govore mi da sam zatočenik Kirkinih čarolija i da mi je budućnost zasigurno na srebrnoj tacni s lijepo aranžiranom jabukom u zubima.
Dozvoljavaš da te guta.
Uroniš kroz njene bistre oči ravno do dna srca.
Na neko vrijeme se tamo ugnijezdiš i prepuštaš njegovom pulsiranju.
Pulsiranju svemira.
I više ne mogah van.
Jer srce se pretvori u kamen.
Postadoh tako zatočenik preslatkih stopala večeras koje plešu englesku varijantu domaćeg valcera za punkere.
Unatoč tome znao sam koliko ne voliš moje poljupce.
Ne uvijek.
Kao da te cjelivam usnama od vrelog olova.
Kada misli počinju zaostajati za izrečenim.
Što mogu kad sam tako pametan. Jebi ga, nitko nije savršen.
Ti čak i nemaš svoje mišljenje. Ti samo pristaješ na opće mišljenje.
Nikada ti nisam poklonio skupocjenu filigransku kutijicu za nakit koja se histerično ceri kada ju otvoriš.

Prije nego iziđeš iz kuće lijepo naoštri svoje rogove. Ulašti ih neka se sjaje poput odbljeska jutarnjeg sunca u kapljici rose. A rep, svoj dugi lijepi rep digni ponosito iznad glave, pa neka se vidi ono ispod, suncenm opaljeno. Neka ti se iz šupka dimi kao iz Etne dok navlačiš masku servilne srdačnosti. Sada možeš ići. Ponos neka ti dobro stoji i čini kako ti je volja.

S Kujicom i Zmijom ispijaš kavu u nekom bircu za kronere. xxxx

Traže nekakvu jaknu, ali da neki modni pederko vjeruje da nastupa sezona svjetlijih i vedrijih tonova i to je nekoliko puta ponovio na televiziji, pa sada pogledaj samo - pokaže rukom na ulicu - svijet se šareni od radosti točno po naputku iz medija... Majka i otac nasmiješeni guraju kolica sa majušnom slatkom crvenokosom djevojčicom koja maše okolo svojim prstićem također se radujući svijetu, tamo malo podalje mladić i djevojka ljube se i zaboravljeni od svijeta oko sebe obećavaju jedno drugome vjernost do groba, podalje kvartovski policajac s ponosom ulijeva sigurnost bakici pri pokušaju da ova prijeđe cestu. Kako divno. Ali od pristojne jakne ništa.

Jebalo ti se i za Štakora i za Goluba i za proljetnu modnu kolekciju. Ali tek toliko da ne ispadneš nepristojan požalio si se na kišno vrijeme, primijetio si kako su slatke, što si stvarno i mislio, i kako je Europska Unija umjetna tvorevina osuđena na propast baš poput bivše Jugoslavije.

One se žure, ali ništa zato, vidimo se za vikend. Vidimo se. I tako si ostao sam sjediti. Još toliko da dovršiš cigaretu. Piljio sam u tramvajsko stajalište. Na klupici fina mlada dama u crvenim hlačama naj taman usko pripijenima, a hulahopke joj vire iza njih i komadić tangi. Bez puno kompleksa i ne obazirući se na ljude oko sebe ona iz vrećice izvadi kutiju, a iz kutije netom kupljeni par elegantnih cipela s visokim potpeticama. Skine stare cipele i spremi ih u kutiju, a na nožice navuče nove. Tako čisto i nevino, poput djeteta zabavljenog u pijesku, poput lista nošenog vjetrom i poput metka ravno u čelo. Ustane. Ispravi hlače pod jednim guzom, zatim pod drugim, zameškolji nekoliko puta svojom ljupkom stražnjicom i elegantno odšeta iz tvog sjebanog života.

Za dobar party najbolji je dobar jazz i dobar dop. A sad bi, je li, dobro došlo nešto slatko i nešto ljuto. Rakija i Munchmallow. Nešto kao Sepultura u anđeoskom izdanju.

Gabrijela mi je poslala mail i zbog toga sam vrlo sretan. Nakon završenog tečaja za stjuardesu nisu ju primili na let jer ima nekakvu srčanu manu. Sada bar znam da imam srce, kaže, potom se okrene nekoliko puta oko svoje osi i izdiktira mi Kuran napamet, a zatim stolara Jožu obavijesti da je njegova žena bezgriješno začeta, na što on sasvim podivlja. Kako bezgrešno? Kako? Kurva jedna. Drolja. Dobit će ona bezgrešno začeće kada ju ja dovatim s ovom fosnom. Gabrijela se na to samo nasmiješi najljepšim osmijehom i kaže; Tako ti je to kad nosiš anđeosko ime. Naziva se anđelicom i voli se uslikavati u baroknim haljama, drži se plemenito sasvim nesvjesna te činjenice. Volim kad joj cvikeri na glavi stoje ukoso, volim kada zabali jastuk dok spava, svaku njenu nespretnost volim, i njen pogled glupavi koji prozire svaki mig moga lica i s geomantijskom točnošću predviđa mi sudbinu u narednih pola sata koliko otprilike traje koitus sa svim predradnjama i cigaretom na kraju. Zatim se više ne vidimo, ne čujemo i ne mislimo. Samo jesmo. Tek tako. Svatko u svojem svijetu. Ja krčim trnje i probijam zmajeve, nadmudrujem zmije i noćne ptice, prozirem labirinte, pravim zlato, sjedinjavam se s apsolutom, poništavam sam sebe, pa se opet obnavljam ni iz čega, pišem na enohijani, šurujem sa zlodusima, zazivam mrtve, izmišljam koane koje sam razrješujem dubokim uvidima, pokušavam uhvatiti sebe samog kao da sam možda negdje drugdje nego upravo tamo gdje jesam, bratimim se s ubojicom na tragu Svetoga Grala, iz svake moje stope niču piramide sa zlatnim vrhovima i suncem zatočenim u njima i transcendentalnim zvukom Eknatonove flaute. A ti čekaš svojeg izbavitelja zatočena u kuli bjelokosnoj krateći vrijeme s mladim konjušarom u postelji rezerviranoj za Tvog Izbavitelja, hraniš svoju malu slatku mačkicu ostacima kraljevske garde, milosnica si i Dvorskoj Ludi koja te nikako drugačije ne uspijeva nasmijati nego pokazujući ti svoju ocvalu muškost, evnusi su ti strast, češljaš svoje duge kose u kasna popodneva, menstruacije su ti nepredvidive, čežnja za odlaskom beskrajna, svoju tugu između novih početaka rastjeruješ mirisom jasmina, svoju nježnu kožu probadaš dijamantima, opuštaš se u pjenušavim mirisnim kupkama od djevičanske krvi i kobiljeg mlijeka, očajnički gutaš kapsulice s najjačim otrovom, uzalud svoje udove prepuštaš pjenušavom crvenom vinu koje govori jezikom tanga kada tvoj osmijeh koji je pao ravno s neba nema svoje oko i čudiš se zbog srčane mane.

Neki zaboravljeni Hydnov koncert s radija sjenča je gluho doba noći. Lavež pasa, orkestar cvrčaka, tu i tamo koji komarac, automobil poradi nečeg skrenut s glavnog puta, miris marihuane, sazrijevanje paradajza i smokve. Povraćam.

Jučer je bila Velika Gospa. Toliko si uspio shvatiti nakon prvog jutarnjeg jointa uz kavu pred kompjuterom na WordPadu. Vatreni kristali potopljeni u vodu lelujali su po monitoru optočenom zlatom u najboljoj bidermajer izvedbi sa primjesama rokokoa i nekakvog suvremenog kiča. Gospu nisi vidio. Jamačno zato što nisi išao na crkvenu svečanost ili jednostavno nisam prijemčiv za jeftinu sakralizaciju frivolne svakodnevnice. Iz ekrana, dakako, cerio se osmjeh Velike Gospe umotane u purpurnu prozračnu svilu, smjele sandale s visokim potpeticama od kože čudnovatog kljunaša koje su dopješačile iz daleke Tasmanije, poprsje skoro obnaženo i puteni vrat na kojem blista u dragulje optočen zub vampira stigao ravno iz Transilvanije sa posvetom; Vlad Tepeš - Nabijač, par rukavica od Tarantuline paučine u izvedbi domaćih stilista, a koje su više otkrivale nego pokrivale i jedan štap falusnog oblika zaboden ravno u srce, što se, eto, jasno vidi na monitoru. Još jedan jiont. A sutra me više nema. Otišao sam zauvijek u neodređenom pravcu, ali svakako s one strane granice sjebanog života.

Sutra ću ustati jako rano. Još prije svitanja moje će gole noge ostavljati trag u mokroj travi. Prštave kapljice rose ostaju lebdjeti u zraku označavajući put kojim sam prošao. Uputio sam se ravno do slapova božanske milosti. Tamo sam došao ubrati vlastiti mozak koji se rascvjetava iz kralježnice sa prvim zrakama jutarnjeg sunca i prinijeti ga kao žrtvu bogu kojega nikada nije ni bilo. Nula.

Divno je biti sjeban i onda se otići ufotkati u obližnji foto studio. Najprije ti vadi prst iz nosa, a zatim ti kaže da si žmirio, pa te opet ulovi s prstom u nosu i tako prekoliko nekoliko puta dok se ne smiriš i dozvoliš mu da te ufotka. On, nekakvi strogo profesionalni pederko, ulickan do jaja i vrlo nalik na onoga, znate, što pjeva 'kamen gori val se pjeni'. Asistira mu, listajući Milu, jedna postarija plavuša tipa Barbie koja je uvjerena da klipane poput tebe jednostavno obara s nogu. Počastio si ju svojom na daleko poznatom totalnom ignorancijom. Ali, bože moj, kada si ugledao fotke jednostavno nisam mogao vjerovati kakva si rugoba. Poznata je stvar da te fotke u gotovo sto posto slučajeva neugodno iznenade, i s tim si računao, ali ovo... Znao si da nema boga i prije, ne mora ti to providnost nabijati na nos u svakoj zgodnoj prilici. Glava izrazito jajolika, ako se vidi samo čeoni dio izgledat će kao vrlo vjerna reprodukcija pomrčine mjeseca, a ako se vidi cijela izgledat će gotovo grubo, zgrčeno i smežurano u isto vrijeme, amorfna masa iz koje dva topla i dobroćudna oka skeniraju pojavni univerzum.

Gospodo, pa ja sam bio Sofijin izbor. Bio sam lud. A sad me nekakva kilava listopadska muha jebe u zdrav mozak.

Da bi netko pisao ne mora biti odmoran, svjež, inspiriran. Pisanje nipošto nije racionalan proces. Kvaliteta pisanog uratka ovisi o stupnju naše slobode od racija. Brljavljenje i pretencioznost nalazimo na mjestima gdje se upliće razum. Pisanje i nije drugo nego proces otvaranja koji ovisi o stupnju slobode od uma. Racionalnost nam je potrebita tek u tolikoj mjeri kako bi iznašli rješenje da je zaobiđemo, prevarimo, transcendiramo i počnemo napokon živjeti i pisati iz potpune slobode (od racija u prvom redu). Na kraju krajeva svo naše ropstvo i je u umu. I stoga je dobro pisati upravo u ekstremnim stanjima duha - kada smo umorni, gladni, kada nam je hladno, kada nemamo inspiracije, kada nas ometa buka - jer tada smo najsugestivniji za prostor s one strane riječi. Pisanje je stil života, ono je stanje duha u vječnom procesu nadilaženja sebe samog. Da biste bili pisac nisu vam potrebni papir i olovka, ne treba vam niti pisača mašina ili kompjutor, još manje treba vam strasna želja za uspjehom. Istinsko pisanje ne zahtjeva izuzetne napore, štoviše, ono niti ne očekuje izuzetne rezultate. Ako vam je motiv pisanja tuđe tapšanje po ramenu ili spas od egzistencijalne tjeskobe tada zasigurno nikada nećete biti pisac, ali ćete imati čast pripadati bezbrojivom krdu korisnih idiota.

Pisac je sićušni čirić na laži života. Od njega bježe čak i oni koji bi mu trebali biti najbliži... drugi pisci. Pisac je vuk samotnjak on nema vlastitu obitelj, ako je ima onda je to čista farsa, slučajni instinkt biološke prilagodbe. Koji kurac 'oče ovo drljalo? Kako da se prema njemu postavim? Njegova perspektiva se iz trenutka u trenutak multiplicira, smanjuje se, raste, bježi pod kutovima, pojavljuje se i nestaje. Nemam se s čim odnosit. Piščeva priroda jednostavno ne dopušta bilo kakav odnošaj. On nema uporišnih točaka. Pisac jednostavno lebdi u zraku poput mjehurića od sapunice strepeći od zrake svjetla iz njegovog bića koja će za tren raspršiti iluziju. Riječ pisac je socijalna anatema. On ne ide na posao svako jutro, njegov život je prošnja, on je poput tibetanskog kaluđera - u srcu carstva sjenki.

Za prvog susjeda gospona Peru, pijanicu koji tuguje za pokojnom suprugom jamačno sam alkemičar koji je uspio iz olova dobiti zlato. Od čega taj uopće živi? Od milostinje? Publiciteta? Nije li to isto? Tko je uostalom ikad čuo za njega?

Menađer INAe, obiteljski čovjek s prvog kata, sa svojom ljupkom ženicom, psićem i sinčićem pozdravlja me svako jutro cinično se podsmjehujući iz novog Ševroleta; 'O dobar dan gospon pisac. Hoće li napokon taj Jednooki bogamu. Pa vi ste neotkriven talent. Adio.' - kaže i zajedno sa svojom preslatkom ženicom, psićem i sinčićem odjuri prema zalasku sunca koje je zapelo za tornjeve srednjovjekovne crkve na kraju toplog piktoresnog seoceta koje miriši na jod, dakako, sasvim nesvjestan činjenice da je njegov život plod moje fikcije.

Svijetao, svijetao, svijetao budi!